Počelo je u podrumu, a ni 20 godina kasnije kraj nije opcija: Sloboda nema cijenu – to je ideal Punkreasa

Njeni autori vjerovatno tada nisu ni slutili da zapravo stvaraju jedan od dugovječnijih beskompromisnih muzičkih paktova u Crnoj Gori.

Dvadeset godina kasnije, pank-rok bend iz Nikšića i dalje pokazuje mišiće i ponosno zaokružuje jubilej onako kako mu i dolikuje – premijerom nove muzike i svirkama za dušu onih koji mu ne okreću leđa nikada.

Dobrodošlicu jubileju Punkreas je poželio još uvijek vrućim EP izdanjem “Stand your ground” sa četiri nove pjesme, a potom je slavlje preselio na bine – Rockstrikcije u Podgorici, te The HOUSE Pub – Beer & Bikea u svom gradu.

Goran Dabović (vokal), Mihailo Bulajić (gitara), Bojan Kandić (gitara), Veljko Vučurović (bas gitara) i Đorđije Njunjić (bubnjevi) su za prvih 20 godina isporučili dosta kvalitetnog.

Osim pomenutog EP-ja, tu su u diskografskom smislu još i “Glavom kroz zid” (2009), “Majmunska posla” (2014), EP “1000 zašto, 1000 zato” (2017), singlovi “Elizabeth” (2019) i “Čelik šampion” (2020).

Još bitnije, gdje god da su naštimovali instrumente – ostavili su najljepši mogući utisak, i to ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, pa ne čudi što su bogatiji za brojna prijateljstva i saradnje.

EP “Stand your ground”, posmatrajući ga iz vizure slavljeničke i jubilarne godine, predstavlja savršen način da bend publici zahvali na podršci.

Svaka pjesma na njemu je, kako objašnjava Dabo za CdM, logično – ogledalo benda i lični pečat.

“Sve zamisli ostvarene u pjesmama su refleksija onog što nam se dešava u našoj lokalnoj sredini, državi, kao i pojava na globalnom nivou”, secira Dabo numere “Sloboda”, “Bam-Bam”, “Ćuti” i naslovnu.

Njunjić smatra da je svako autorstvo lični pečat ljudi koji naprave nešto u bilo kojoj umjetnosti. Vodi nas odmah u kratku vožnju kroz pjesme.

“Muzika je možda još specifičnija u tom smislu, jer je opipljivija i ljudi se brže poistovjete sa tekstovima. Mislim da je dijapazon konkretno tekstova na ovom EP-ju ogroman, pa se može tumačiti na više načina. Imamo opuštenu pjesmu ‘Bam-Bam’, nakon nje je jako ozbiljan tekst ‘Sloboda’. Ali to nije tendenciozno niti namjerno urađeno, to je ono kako zapravo mi i komuniciramo. Kao bend, od početka nismo striktno ozbiljni ili striktno šaljivi, mislim da ljudi inače funkcionišu tako. To što smo pank bend ne znači nužno da pjevamo o tome kako napraviti molotovljeve koktele i rušiti sistem, ali sa druge strane reagujemo kada taj sistem ne funkcioniše. Tako da je ovo svakako još jedna lepeza kako mi kao bend promišljamo o stvarima”, slikovito će Njunjić.

EP je opet ponuđen besplatno publici, a kompletna priča je autorska i – nikšićka, snimana u studiju “Disorder”.

Dakle, sve na svoje mišiće i bez kalkulacija.

Ukoliko povučemo paralelu između ovog izdanja i onog debitanskog, u kojim segmentima je to Punkreas danas drugačiji, a šta se to nije promijenilo od prvog dana?

Zvuči li i izgleda li Punkreas svih ovih 20 godina baš onako kako su momci željeli?

“Razlika između ovog i debitantskog izdanja je, prirodno, muzička zrelost koja se stiče godinama, tj. progres benda u produkcijskom i u sviračkom smislu. Jedino što se nikad nije promijenilo je naš stav. Punkreas izgleda i zvuči baš onako kako mi to želimo”, uzvraća Dabo.

Jednostavno, taj princip rada je DIY, odavno ne pokušavamo da budemo dio neke izdavačke kuće niti tragamo za njima – iskren je Njunjić.

“Ko želi da bude profesionalan u tom smislu, naravno da može, ali mi stvarno ne težimo tome, jer za ovo što mi radimo – od toga ne očekujemo ništa što očekuju ljudi koji potpisuju za izdavačke kuće. Mi se ne dičimo time kako radimo sve samo i na mišiće, prosto je to način rada. A zvuk i sve ostalo što se događa sa bendom je stvar evolucije nas kao ljudi, slušanja muzike, i sa jasnim ciljem šta od te muzike želimo”, stav je bubnjara Punkreasa.

Opstati dvije decenije nije lako nigdje na prostoru bivše Jugoslavije, a naročito u Crnoj Gori, malom tržištu, čini se bez jasnog mejnstrim benda i što je još tužnije – bez jasne rokenrol strategije.

Primjećuju li Dabo i Đorđije progres ili nazadovanje domaće rokenrol scene i odnosa publike prema njoj u godinama iza nas? Koliko je važno u takvom ambijentu isplivati i ne odustati?

“Crnogorska rokenrol scena je odavno u ‘stand by’ modu. Postoji par entuzijasta koji organizuju koncerte/festivale i na taj način koliko-toliko održavaju rokenrol živim. U moru kiča i šunda crnogorski bendovi se snalaze kako znaju i umiju. Veliki dio publike je postao razmažen i okrenut ka nekim novim muzičkim žanrovima. Šta god da radite u životu, odustajanje nije opcija”, nema dilemu prvi glas Punkreasa.

Postavljeno pitanje, ali i Dabov odgovor, po riječima Njunjića – navode nas na konačno rješenje.

“Bez utemeljenja rokenrola kao mejnstrim kulture stanje će uvijek biti održivo, ali ništa više od toga. Čujem da sviraju neki novi mladi ljudi i da će se neki prostori još stvoriti u Podgorici kada je alternativa u pitanju. I ja se nadam da će u tom procesu nići nova alternativna scena”, Njunjićeva je želja.

Prošao je i vidio Punkreas maltene sve što muzika može ponuditi na ovom prostoru.

Posmatrajući tih 20 godina, s lakoćom se može zaključiti da je bend među rijetkima koji su u sredini poput crnogorske uvijek bili slobodni i rekli/otpjevali sve ono što misle da treba.

Isplati li se to danas, i ovdje?

“Uvijek je teško kad se bavite nečim što veliki dio populacije ne shvata ili ne želi da shvati. Najponosniji smo na bezbroj ostvarenih prijateljstava koja su proizašla iz nastupa kroz sve ove godine. Đe god se nalazili – duhovno se isplati biti slobodan. Sloboda nema cijenu, to je ideal nad idealima”, poentira Dabo i prepušta mikrofon kolegi u čijim su rukama palice benda.

“Mnogi cenzurišu sami sebe, iz straha od izgovorenog ili urađenog. Bili bismo licemjeri kada bismo rekli da ne smijemo nešto otpjevati ili reći. Ne zamajavamo se da mi možemo promijeniti društvenu sliku crnogorskog prostora svojim pjesmama, ali kao i neki drugi ljudi koji se bave autorskim radom – slobodni smo da kažemo šta mislimo. Muzika ima moć da djeluje individualno na nekog i da ukaže da treba razmišljati svojom glavom, da nije sve kako se prikaže u medijima ili društvenim mrežama. Prvo što mi pada na pamet, a nije pohvalno sebe citirati, jeste stih iz naše pjesme ‘Za Vas’. ‘Zar stvarno misliš, da si slobodan?’ Mislim da sa tim pitanjem treba početi svaku introspekciju”, predlaže Njunjić.

Bend će tokom ljeta opet na veliki Exit, pošto ima potvrđen nastup na Explosive bini, koja je muzičarima dobro poznata.

Uveliko se kuje plan i za drugi dio jesenje turneje i to širom bivše Jugoslavije.

Poziv Exita savršen je pokazatelj da je rad Punkreasa cijenjen i na sceni van domovine.

Uvijek su muzičari rado viđeni gosti i na drugim regionalnim adresama, koliko god da su rijetki pozivi i uglavnom festivalskog/klupskog tipa.

Opet, ovih (prvih) 20 godina možemo doživjeti kao tačku nakon koje bi trebalo odrediti i neke nove ciljeve.

Glasnogovornicima benda prepuštamo da spuste zavjesu na razgovor odgovorom na pitanje – da li je izduvni ventil odvrnut do kraja već ili ima još dovoljno prostora da iz njega izađe nešto što će bend opet predstaviti u novom svijetlu?

“Exit festival, kao i ostali regionalni festivali na kojima smo nastupali, najbolji su pokazatelji da ono što radite ima kvalitet. Cilj je uvijek isti. Biti iskren 101 odsto prema sebi i publici, uživati u muzici koju slušamo/sviramo i koja nas čini srećnim. Ventili postoje da bi stalno nešto cirkulisalo kroz njih, tako da ćemo samo dodati još veći gas! Nije kraj”, autoritativno će Dabo.

Svijet je posljednjih godina pokazao šta znače planovi – ništa. A ciljevi – tek, riječi su kojima nas Njunjić vodi u zaključak.

“Cilj? Zdravlje. Mentalno i fizičko, prije svega. Zaista, opstanak nas kao benda bi bio cilj i za naredne decenije, a sve što se na tom putu desi biće logično, očekivano. Mi smo bend koji ne radi stvari pompezno, tako da neće biti nekih megalomanskih skokova. Vjerovatno 20 godina obavezuje da se predanije i jače radi, i to bi trebalo da nam bude neki prioritet”, završna je riječ bubnjara Punkreasa.