Kod liječenja bolesti kičme izbjegavati nadriljekare i energetičare

Debeljević kaže da su bol u vratu i kičmenom stubu ranije bila relativno rijetka dijagnoza, koja se vezivala pretežno za starije ljude. Danas, kaže, vidimo da se ta starosna granica pomjera ka sve mlađem periodu, te da se pacijenti javljaju već i u srednjoškolskom uzrastu.

"Do problema u vratnom i lumbalnom dijelu kičme dolazi upravo zahvaljujući promjeni načina života u prethodnih nekoliko decenija, kada stanovništvo najčešće ima sjedaterni način života, nemamo previše fizičke aktivnosti, boravka u prirodi, nekih aktivnosti koje su imali naši preci, rad u polju i slično", navodi Debeljević.

Debeljević kaže da su neke profesije pogođenije od drugih, ali da nema pravila.

"Kada govorimo o profesijama, to su one koje forsiraju sjedjenje na svom radnom mjestu i upotrebu računara, te jednog prinudnog položaja tokom dužeg vremena. I upravo kod njih se razvija taj bolni sindrom u predjelu vrata. Takođe i lumbalni sindrom je prisutan kod pacijenata koji imaju sjedilački način života, ali probleme imamo i kod fizičkih radnika koji naporno rade, podižu terete iz nekih nepriorodnih položaja. Zanimanja su šarenolika i skoro svako zanimanje je povezano sa ovim simptomima bolova u kičmenom stubu", naglašava Debeljević.

Doktor savjetuje da se nakon određenog vremena u prinudnom položaju sjedjenja, i nakon upotrebe tastature i miša obavezno napravi pauza.

"Nakon svako sat vremena potrebno je prošetati kroz prostoriju, odraditi neke minimalne vježbe za vratni dio kičme. Te vježbe generalno svi treba da usvoje, a posebno osobe koje su izložene ovakvom poslu. To su veoma jednostavne vježbe koje služe jačanju gornjeg dijela kičme i vrata, i dovoljno je svakog jutra po 10-ak minuta da se rade da bi se ta vratna muskulatura ojačala i na taj način rasteretio pritisak na sami kičmeni stub", navodi Debeljević.

Svjestan je da je ovo lakše reći nego uraditi, ali poručuje da je bolje reagovati pravovremeno.

"Uslijed nedostatka vremena, lijenosti i stila života vježbanje se izbjegava, tako da često imamo ove simptome. Nakon toga se pacijent upućuje na fizikalnu terapiju i praktično je tada primoran da povede računa o sebi kada već dođe do problema. Tako je tu prevencija veoma bitna. Kada bi se tokom rada pravile neke i minimalne pauze, nekoliko minuta šetnje i slično u značajnoj mjeri bila bi smanjena incidenca ovih simptoma", poručuje Debeljević.

Kaže da je put pacijenta do ljekara često komplikovan, imajući u vidu da pacijenti često pribjegavaju samostalnom liječenju, te da se doktoru jave tek kad bol postane neizdrživ.

"Pacijenti se ne jave ljekaru nikad odmah po javljanju bola. Piju neko vrijeme ljekove, pa se tek onda jave izabranom ljekaru koji im da terapiju. Ukoliko to ne rezultira ozdravljenjem onda se jave neurologu. Nekad fizijatru, eventualno neurohirghu, ortopedu. Dakle potrebno je da nakon javljanja simptoma pacijent pokuša sa nekim blažim analgeticima riješi problem, par dana ako to ne uspije javlja se izabranom ljekaru koji pregleda pacijenta i ukoliko postojke neki simptomi, i dolazi do širenja bola, onda treba razmotriti dalju dijagnostiku u vidu snimanja kičme i pregleda neurologa koji procjenjuje da li je potrebno nastaviti sa snimanjima", podcrtava Debeljević.

Dodaje da se na osnovu komplementarnih pregleda vidi kakvo je oštećenje i kakvo je stanje sa korjenima živaca.

"Na osnovu toga se donosi odluka o daljem liječenju, da li će to medikamentozno uz fizikalnu terapiju ili je potreban operativni zahvat", kazao je Debeljević.

Ukazuje i na problem da dio pacijenata izbjegava zdravstveni sistem, i spas traži kod nadriljekara, energetičara ili kiropraktičara. Ovakve metode liječenja ne preporučuje, i kaže da nakon prvobitne regresije simptoma nakon ovakvih tretmana, po pravilu dolazi do pogoršanja. Razloge izbjegavanja zdravstvenog sistema, u nekim slučajevima, vidi u velikom strahu koje pacijenti imaju od ljekara i uopšte zdravstvenih ustanova, te u percepciji da će kod ljekara čekati duže nego što je potrebno.

"Pacijenti žele da instant riješe problem. Ali to je nešto što možda u prvih nekolio dana smanji određene simptome. Simptomi se nakon toga vraćaju u još većem intenzitetu. Tako da treba izbjegavati sve te stvari", smatra Debeljević.

Debeljević kaže da ne preporučuje ni posjete kiropraktičarima, iako su ljekari.

"Znači bilo kakve grublje manipulacije i sa vratom i sa lumbalnim dijelom kičme, istezanjem i slično ne preporučujem. Ja sam protiv toga. Više sam pobornik klasične fizikalne terapije kada za nju dođe vrijeme", kaže doktor.

Međutim, neopgodno je izbjegavati fizikalnu terapiju u bolnoj fazi.

"To je sve nešto što će samo pogoršati stanje. Nakon što dođe do regresije simptoma odnosno smanjena bolova, ukočenosti i regresije tegoba, tek onda se kreće sa fizikalnom terapijom. Jer u akutnoj bolnoj fazi fizikalna terapija nema smisla, čak je i kontraproduktivna", naglašava Debeljević.

Kaže da je fizikalna terapija jedini izbor za pacijente koji nijesu za operativne zahvate. Odluku o operaciji donosi neurohirug, a operativni zahvat najčešće se izvodi uslijed degenerativnih promjena na kičmenom stubu ili diskushernije. Debeljević kaže da su operativni zahvati na kičmenom stubu zahtjevni, ali da je veći rizik od izbjegavanja operacija nego od samog operativnog zahvata.

"Kao i kod svake operacije postoji određeni rizik, ni operacija slijepog crijecva nije jednostavna. Vrlo često se neke stvari iskomplikuju. Ranije su operacije bile klasične, nosile su veći operativni rizik, ali sada su operativne tehnike usavršene, postoje i određene endoskopske metode operacije tako da operativni rizik nije veliki", naglašava Debeljević.

Dodaje da neki pacijenti imaju veliki strah od operacije, i shodno nekim iskustvima od ranije, prije više decenija kada se dešavalo navodno da su ostajali nepokretni i slično, sada pacijenti izbjegavaju operacije dok god je to moguće.

"Zaista je potrebno reći da je veći rizik od izbjegavanja operacija komplikacija koje mogu nastati zbog toga, nego podvrći se operaciji i riješiti problem u startu i onda nastaviti sa fizikalnom terapijom i savjetima ljekara", navodi Debeljević.

Kaže da se u KCCG operacije na kičmenom stubu rade i neurohirurzi i ortopedi.

"Sve operacije koje su složene nekada zahtijevaju i ekspertsku pomoć, tako da postoje i eksterni konsultanti KCCG iz zemalja regiona i iz Turske. Tako da definitivno svi problemi koji se javljaju mogu se riješiti. Operacije na kičmenom stubu rade se i u Specijalnoj bolnici u Risnu, tako da su to vrlo uspješne operacije i ova dva centra imaju dobre rezultate", naglašava Debeljević.

Odgovarajući na pitanje o povezanosti bolova u kostima i promjene vremena, Debeljević kaže da se najčešće meteoropatske smetnje javljaju kod pacijenata koji su hronični bolesnici.

"Liječe se od nekih oboljenja ili su ranije imali povrede zglobova. To su promjene koji se dešavaju na proljeće ili s jeseni, kada dođe do promjene u temperaturi vazduha. Najčešće se javlja porast atmosferskog pritiska. Nije do kraja ni objašnjeno zbog čega se to dešava, smatra se da, kako se radi o šupljim kostima dolazi do porasta pritiska u njima. Kako i kosti imaju svoje sitne krve sudove i nerve koji se ishranjuju, i taj visok pritisak vrši kompresiju na njih, i javlja se taj neki neodređeni bol koji pacijenti prijavljuju, i definitivno većina pacijenata ima tu priču da se sa pogoršanjem vremena javlja bol u kostima", zaključuje neurohirug Mladen Debeljević u razgovoru za Portal RTCG.