Nikšićanka Slavica Petković stvara unikatne rukotvorine na staklu i svili

Oni koji su je upoznali privatno, reći će da je neobična i to iz prostog razloga što nijesu navikli na toliku skromnost, dobrotu i plemenitost. 

Iz Zemuna je u Nikšić, zbog jednog Dejana, došla 1995. godine. I ostala u gradu u kome do tada nikada nije bila.

„Kada sam izašla iz voza, ovaj grad mi je bio  tako  čaroban i odmah sam se u njemu osjetila dobrodošlom”, prisjeća se Slavica.

Ona o svom hobiju kaže da je to danas luksuz, jer od toga nema zarade.  

“Ne postoji repromaterijal, a ono što je dostupno je precijenjeno. Radim namjenski i iz zadovoljstva – ako treba da nekome odnesem neki poklon ili po porudžbini. Radim kutije, foto albume, ramove, satove, ukrase, aplikacije na peškirima i džemperima…”.

Sve je, kaže, počelo u osnovnoj školi:

“Imali smo predmet koji se zvao domaćinstvo i već tada sam voljela da uradim nešto drugačije od ostalih, da napravim svojim drugarima i prijateljima neke posebne poklone. U četvrtom razredu sam bila predsjednik likovne sekcije, jer je profesor vidio umjetničku sklonost i stalno me forsirao da što više radim, slao moje radove na razne konkurse.”

Upravo se između riječi i slike dvoumila kada je trebalo upisati srednju školu:

“Prelomila sam i upisala za aranžera, jer sam mislila ako uspijem da promijenim jedan izlog da ću promijeniti lice grada. Vrlo brzo sam u Beogradu dobila posao u struci. Putovali smo po čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji i najveći izazov za mene bile su sajamske postavke. Živjela sam za to, upoznavala kreativne ljude, a po buticima gdje su se prodavale ‘štosne’ stvari, igračke, pokloni ‘krala ideje’ – pokušavala da ili nešto iskopiram ili domaštam na tu temu.”

U Beogradu je radila u “Centrotekstilu” i posao je, kada se udala, nastavila u gradu pod Trebjesom u njihovoj kćerci-firmi. Uređivala je izloge i maštala o tome da i drugima pomogne da preko izloga ispričaju svoju priču, pošalju ljudima poruku. Nije joj to pošlo od ruke jer izgleda da Nikšićani i nijesu baš “govorljivi”.

“Moj talenat je prepoznao vlasnik butika ‘Belfe, belfe’ i radila sam isključivo za njega. Drugi ljudi nijesu imali sluha. Mislili su da to najbolje znaju, čak su i na najdobrenamjernije savjete reagovali negativno. Nudila sam da im besplatno sredim izlog, ali ni to im nije odgovaralo. Onda sam radila u marketingu u Plus comercu”, prisjeća sa Slavica perioda sa kraja devedesetih.

Sa rođenjem djece i prvim rođendanima počela je da radi unikatne rukotvorine. Ali, željela je i da se edukuje jer smatrala je da uvijek ima prostora da nauči nešto novo.

“Svaku posjetu Beogradu ili Novom Sadu koristila sam da posjetim njihove kreativne radionice i učila rad na svili, dekupaž tehniku. Ljudi misle da je više bolje, a umjetnost je jednostavnost. Učila sam ‘cake’ od ljudi koji su držali radionice, ali i kako edukovati druge. Počela sam od svoje djece, djece komšija. Onda su tu moju zanesenost prepoznali u ZOPT-u, pa sam radila za njih u Nikšiću sa teže zaposlivim kategorijama, a u Tivtu sa dugoročno nezaposlenim ženama. U Tivtu smo imali najbolje pokazatelje da to treba tako i da su te radionice isplative i održive. Radili smo puno za Opštinu Tivat i njihovu turističku organizaciju”.

Bila je instruktorka i u radionici nikšićkog Udruženja paraplegičara “Bajun tajni”. I trudila se da svima prenese svoje znanje.  

“Za mene je izazov da od ničega stvorim nešto, da prekrojim, prepravim, da starim stvarima ‘udahnem’ novi život.  Uvijek se trudim da budem drugačija. Kako volim da radim po motivima anđela, jer mislim da svaki čovjek ima svog anđela, ljudi mi kažu da imam anđeosku dušu. To mi je najdraži kompliment koji sam dobila”, kaže Slavica koja nije zaboravila ni njenu ljubav prema pisanju.

Voli da piše, sa riječima je odavno na “ti”, a zanat brusi na časovima “kreativnog pisanja” koje drži poznati pisac, scenarista i dramaturg Obrad Nenezić. I mašta da jednoga dana objavi knjigu. A na konstataciju da je izgleda odlučila da njeni hobiji budu lijepi, ali neprofitabilni, sa osmijehom odgovara:

“Neka budu primjećeni i ja sam zadovoljna”.

U sjećanju joj ostao savršen izlog kolege iz Splita

Izlog koji joj je ostao u sjećanju i za koji bi voljela da je njen je izlog njenog kolege iz Splita, urađen po ideji italijanskih aranžera. 

“U pozadini je bila perspektiva grada Splita, dvije tri prevrnute kante iz kojih su virili veliki pacovi i izgužvane novine. Sa jedne strane stajao je komad buđavog hljeba umotan u novinsku hartiju, a sa druge strane skupocjena bunda. Pisalo je – ‘Imamo za svakoga po nešto, ali i vi ostavite nešto lijepo ovom gradu’. To je za mene bio savršen izlog. Imao je svoju priču i nosio poruku”.

Nada se da će osnovati suvenirnicu

Nikšić nema suvenirnicu, niti mjesto gdje turisti, ali i stanovnici grada, mogu kupiti neki unikatni poklon. Slavica se nada da će joj poći za rukom da to promijeni.

“Želim da osnujem komunu jer u ovom gradu sam upoznala toliko kreativnih ljudi željnih da promijene svijest građana. Suvenirnice su i te kako potrebne, a nadam se da ću uspjeti da okupim ljude sa kreativim idejama, koji sa ljubavlju rade to što rade. Mislim da ću kad–tad realizovati tu svoju ideju o formiranju neke male komune sastavljene od nas nekoliko kreativaca”.

Izvor: vijesti.me