Tadići pronašli tržište za vunene tepihe

Proizvodnju je devedesetih pokrenula Slavica koja je pored brojnih obaveza u domaćinstvu željela da pokrene i svoj posao koji može raditi kod kuće.

“Dugo sam bila na Birou rada i odlučila sam da pokrenem neki posao koji mogu raditi kod kuće. Imala sam rodbinu u Bileći i tamo sam obišla jednu fabriku za proizvodnju tepiha i to mi se svidjelo. Raspitala sam se koliko novca mi je potrebno za pokretanje proizvodnje i to se tada uklapalo u iznos kredita koji sam mogla da podignem, oko 5.000 maraka”, kaže Slavica.

Međutim, na samom početku nastali su problemi. Uslijedila je inflacija koja je “istopila” novac od kredita, a samo jedna mašina koja je naručena iz Njemačke stigla je na adresu Tadića. Ostalo su morali da kupuju od novih sredstava. No, i pored teškoća na samom početku Slavica nije odustajala. Upustila se u biznis i riješila je da posao izvede do kraja.

“Počeli smo da nabavljamo neophodni materijal i proizvodnja je dobro počela. Uspjeli smo da napravimo dobre poslove i to sve bez marketinga i telefona”, kaže Tadić.

Ponovo iz početka

Kada su mislili da je problemima došao kraj i da njihov biznis ima najviše šanse da se unapređuje, nastali su novi problemi. Desila se eksplozija na Viru 2006. godine u kojoj su oštećeni brojni  objekti, pa i kuća i radionica Tadića.

“Moj predlog je bio da se sve što je ostalo, proda. Međutim, sin je insistirao da se to ne čini, već da se ponovo ulaže i nastavi sa proizvodnjom i on je sve preuzeo”, kaže Slavica.

Saradnja sa Investiciono-razvojnim findom

Nakon niza uspona i padova Tadići, zahvaljujući sinu Vasilju, koji je sada glavni majstor, ponovo proizvode vunene tepihe.

“Meni je više bilo važno da sačuvam tu porodičnu tradiciju i porodični posao. Počeo sam od nule. Tražio sam najbolje mašine, najbolja platna, najbolju vunu i materijale i zaista je za sve to bilo potrebno mnogo vremena i sredstava. Obratili smo se IRF-u i izložili svoju ideju. Odmah smo dobili zeleno svjetlo i krenuli smo u proceduru. Dobili smo kredit od kojeg smo uspjeli da kupimo dio opreme koja je nedostajala. Sve to smo morali da kupujemo van Crne Gore, i to u Njemačkoj. Uspostavio sam komunikaciju sa jendom tamošnjom fabrikom. Ti ljudi su bili raspoloženi da mi pomognu i uputili su me na najkvalitetniju opremu i materijale”, kaže Tadić.

A oprema i materijali nijesu jeftini. Ako želite da imate kvalitetan proizvod, kako ističe Tadić, morate da kupite i kvalitetan materijal, koji košta.

“Namučio sam se dok sam našao dobru vunicu. Obilazio sam fabrike širom regiona, štetovao dosta kupljene vune i novca, ali konačno sam uspio da nađem vunu koja je kvalitetna i koja zadovoljava način proizvodnje i to iz Srbije, a platna, ljepilo, pređu i ostale materijale isključivo uvozim iz Njemačke”, kaže Tadić ističući da garantuje kvalitet i dugotrajnost svakog proizvoda.  

Najviše rade po porudžbini

Interesovanje za vunene tepihe ne jenjava. Ipak, Tadići kažu da cijena odbija mušterije.

“Nije više bitan kvalitet, već cijena. Ljudi nažalost ne znaju šta znači vuna u moru nekvalitetnih materijala. Naše tržište preplavljeno je tepisima koji su vizuelno lijepi i jeftini, ali veoma lošeg kvaliteta. Na sreću ima i onih koji znaju da prepoznaju kvalitet i koji znaju da vuneni tepih vrijedi svakog eura”, kaže Tadić.

Zahvaljujući mušterijama koje imaju osjećaj za lijepo i korisno Tadići uspijevaju da održe proizvodnju.

“Linijsku proizvodnju ne radimo. Naša proizvodnja bazirana je na porudžbinama. Mušterija dođe, da svoj predlog i onda zajednički dolazimo do rješenja. Možemo da uradimo sve što požele, a dobro je što oni mogu da učestvuju u procesu stvaranja svojim sugestijama”, kaže vješti majstor. 

Proces proizvodnje nije nimalo lak, iziskuje veliku preciznost, posvećenost, kreativnost, talenat za slikanje, veliko strpljenje i vrijeme. Vasilj kaže da mu to ne pada teško i da mu je cilj da unaprijedi posao.

“Još uvijek od ovoga posla nemam zaradu. Nadam se da ću uz naporan rad i usavršavanje uspjeti da razvijem proizvodnju, jer zaista ovaj biznis ima budućnost. Kvalitetan proizvod ima kupca i moje ambicije su izvoz”, naglašava Tadić.

Ukoliko bi se proizvodnja povećala, Tadići planiraju novu saradnju sa IRF-om kako bi nabavili još opreme i uposlili radnike. Poručuju svima koji se bave biznisom da moraju biti istrajni, te da zarada ne može doći bez velikog rada i odricanja i niza uspona i padova.