Đikanović pješačio do Pive: Udžbenici slabo pišu o stradalnicima iz Dola

U Dolima pivskim sjutra će biti obilježeno osam decenija od najkrvavije priče u novijoj crnogorskoj istoriji. Sjećanje na nezapamćeni masakr kad su od 6. do 12. juna 1943. godine pripadnici folkdojčerske divizije “Princ Eugen“ i vojnici iz gatačkog sreza i okoline Pive strijeljali 1.300 mještana, među kojima je bilo 549 djece i omladine do 20 godina.

U Pivi nema porodice koje nije dala žrtve u ovom genocidu. Neka bratstva su većim brojem postradala, a prema istorijskim podacima, porodica Verun je prestala da postoji.

Nevine žrtve bile su podijeljene u tri grupe: jednu su činili muškarci stariji od 15 godina, drugu žene i djevojke, a treću djeca.

Potomak ovih stradalnika je i Đikanović. Iz njegove najuže familije nastradalo je petnaestoro članova: njegova baka, tri polubrata uzrasta od tri do devet godina, prva supruga Borovog oca, prva supruga Borovog strica, dvije stričeve ćerke i tri sina. Stradao je Borov drugi stric Mališa sa suprugom i jednom ćerkom, dok im se drugo dijete rodilo na tom stratištu, i tu stradalo.

On je na veliko hodočašće krenuo 22. maja iz Srbije. Samo tri mjeseca ranije napunio je 70 godina, a snaga i duh ga i dalje služe.

“Čuveni Pivljanin Mile Cicmil mi je među prvima dao podršku. Porodica je, iskreno, bila malo sumnjičava i zabrinuta, prije svega zbog mog zdravstvenog stanja”, započinje priču Đikanović za Portal RTCG.

Sa ocem o masakru uopšte nije razgovarao.

“On je uvijek izbjegavao tu temu. Mi zadugo nismo ni znali da živimo u tako korotnoj porodici. Rijetko se to pominjalo”, priznaje Đikanović.

Događaji koji su uslijedili nakon masakra bili su, kako kaže Boro, Božje dopuštenje. Borov otac i stric su se drugi put oženili i formirali porodice.

“Trenutak kad sam saznao šta se dogodilo u mom rodnom mjestu je za mene bio trenutak osvješćenja. Shvatio sam da su ti stradalni mučenici svojom tragičnom smrću meni donijeli život”, kaže Boro kroz suze.

Đikanović je sinoć prespavao u selu Bezuje. Odatle će danas stići u svoju rodnu grudu – selo Rudinice.

“Tu sam svoj na svome”, odgovara Boro.

Već sjutra doći će kod Memorijalnog centra, gdje će ga čekati mnogi omladinci koji iz pivskih sela pješke krenuti ka Dolima, domaćin slave Zdravko Aprcović i pobratimi Veličani, gdje se 28. jula 1944. godine desio isti zločin. Iz istovjetnih sudbina Pivljana i Veličana rodilo se bratstvo, a ova stradalna plemena bratimilo je mučeništvo i suze ubijenih najbližih.

Eparhija budimljansko-nikšićka, Manastir Piva i Centar za kulturu-opština Plužine obilježiće spomen na žrtve, a kao i svake godine biće priređen prigodan kulturno-istorijski program.

“U Pivi sve do 1977. godine, skoro 40 godina, nije bilo nikakvog obilježja na tim stratištima. Mnogo mi je žao i ne mogu da vjerujem da se u udžbenicima i dan danas ne piše dovoljno o ovoj tragediji. Ovim hodočašćem želim i da utičem da se o svemu što se dogodilo u Pivi konačno počne učiti u školama”, zaključuje Đikanović.