Drugi pišu o Ani i Jovanki

Uvijek su voljele da osluškuju prirodu. Da ukradu od nje poneki miris, da zavire tamo gdje su drugi prestali da dolaze, da sačuvaju staze koje su odavno postale zaboravljene. Dvije Nikšićanke, Ana Dragićević i Jovanka Komnenić, koje se druže dvije decenije, prije skoro tri godine upustile su se u zajedničku avanturu – obilazak sela, zaseoka i katuna nikšićko-šavničko-plužinskog kraja. Tada su se i latile pera i foto aparata s namjerom da podsjete sugrađane na zaboravljene staze kraja svoga.

“Okolinu Nikšića slabo smo poznavale, izuzev naših sela u kojima smo provodile ljetnje raspuste (Dučice, Vilusi, Pilatovci, Dubočke). Kako smo uvijek voljele da obilazimo nova mjesta, upoznajemo nove ljude, istražujemo, a kako se dugo znamo, imamo istu energiju, čak i istu muziku slušamo, u iste lokale idemo, odlučile smo da zajedno krenemo u ovu avanturu”, pričaju njih dvije.

Otvorena vrata doma i zaustavljeno vrijeme

“Za 20 godina bićeš više razočaran stvarima koje nijesi uradio nego onima koje jesi. Isplovi, zato, iz sigurne luke. Otkrivaj, sanjaj, istražuj”, zapisao je Mark Tven. A one ga poslušale. Obišle su više od 80 sela i katuna, upoznale starce željne razgovora, naučile lekcije koje u knjigama nijesu zapisane i dio toga pribilježile. Onaj drugi dio, nezabilježeni, čuvaju. Za sebe, ali i one koji hoće da ih slušaju.

“Da bismo neko selo obišle, ono mora da zadovolji naše kriterijume – da je zaboravljeno, skoro pusto, da ima neki kulturno-istorijski spomenik i ličnost iz istorije kojom se ponose, a uvijek bude makar neki perjanik ili barjaktar”, kaže Ana koja je zadužena da sve što vide ovjekovječi foto-aparatom.

Jovanka je “zapisničar” – bilježi to što vide, čuju, jer ponekad je teško sve informacije popamtiti.

“Uglavnom nas dvije odlučimo koje je to mjesto koje ćemo obići. Nekada na internetu pročitamo neku zanimljivost, nekada nam roditelji ispričaju o nekom selu, a ponekad odemo bez ikakvog predznanja, što nam je i najzanimljivije, jer tada ‘učimo’ od ljudi koje sretnemo. Objavimo dio onoga što nam ispričaju, a ostalo pokušavamo da zapamtimo”, kaže Jovanka.

Priznaje da su im počeci bili, kada je pisanje u pitanju, na klimavim nogama, ali su marljivo učile, tražile formu, sebe. I pronašle. Jedna, kako rekoše, pravi kostur, druga ga dopunjava “mesom” i tako nastane putopis.

“Ono što je fascinantno to je da nas ljudi na selu nikada ne pitaju ko smo i odakle smo. Jednostavno žele da pričaju sa nekim o temama koje nijesu teške. Ne žele oni da pričaju ni o izborima, ni o stoci, struji, ni o putu. Žele da pričaju o sebi – kako im je nekada bilo, kako im je sada”, riječi su Jovanke, profesorice engleskog jezika.

I Anu, koja je pravnica, oduševljava neposrednost i otvorenost ljudi sa sela.

“Mi u gradu kada nam neko pozvoni gledamo kroz špijunku ko je, razmišljamo hoće li nam ko šta ukrasti. Kod njih je sve otvoreno. Oni te ništa ne pitaju, samo ti otvore vrata svoga doma srećni što smo došli, što mogu da sa nama porazgovaraju. A nama se čini kada uđemo u njihov dom kao da smo se vratili u prošlost, kao da je stalo vrijeme. Te naše doživljaje pokušavamo ljudima da predstavimo sa što više fotografija, da prenesemo makar dio doživljenog”, kaže Ana.

Dvije rumene jabuke za dvije lijepe đevojke

Ne put ne kreću bez foto-aparata, olovke i rokovnika, mobilnog telefona i punog rezervoara goriva. Ponesu one i hranu koju često vrate kući jer domaćini ne dozvoljavaju da im gosti odu praznog stomaka.

“Nedavno smo obišle Brestice i jedan starac, Mišo Perović, iako ima 82 godine i ne može na noge, naučio je da svakog gosta isprati do vrata, pa tako i nas. Na rastanku nas je zamolio, jer kako reče on je kratkog vijeka, a mi nijesmo, da svaki put kada naiđemo svratimo kod njega”, kaže Ana.

A Jovanka sa simpatijama pamti jednu stariju gospođu iz Pošćenja koja živi sama u kuli, jer tamo sve velike kuće tako zovu, plave slike koje je njen pokojni brat naslikao i “dvije rumene jabuke za dvije lijepe đevojke”.

“Sada mnogo više poznajemo nikšićki kraj, ali još uvijek nedovoljno. Dosta toga je ostalo da posjetimo. Pojedine krajeve smo tek ‘zagreble’. Dok bude priče do tada ćemo pričati. Želje nam ne fali. Nadamo se da će neko čitajući naše putopise poželjeti da ode, ako ne u tuđe, onda barem u svoje selo. Nemamo svi uslove da pazimo imanja i obnavljamo stare kuće, ali ne smijemo da zaboravimo odakle smo, od kojih smo”, poručila je Jovanka.

“Ljudi kažu da nam zavide, a to mogu svi da urade. Bilo nam je drago kada je jedan mladić koji voli da planinari čitajući naš putopis odlučio da sa drugom obiđe Dugu, da ide istim stazama kojima smo mi išle”, ističe Ana.

Uglavnom putuju samo njih dvije. Ponekad prime trećeg člana “posade” koji zna da cijeni druženje sa prirodom, desi se i da naprave izlet do neke susjedne opštine.

Za dobru avanturu, smatraju one, potrebno je malo dobro volje, par sendviča i termos kafe. A dobija se mnogo – poznanstvo sa ljudima koji vam “nahrane” dušu jednako kao što ste vi njima uljepšali dan jer su “s nekim prozborili i slatke se nasmijali”.

“Svijet je knjiga, a oni koji ne putuju, čitaju samo jednu stranicu” (Sveti Avgustin). Ana i Jovanka se još nijesu umorile od “čitanja”. A nijesu ni oni koji njihove putopise mogu da nađu na portalu Onogošt i na nedavno otvorenom blog portalu: www.stazama.me

Kad kopriva zamiriše, a maslačak livadu oboji

Sva sela imaju posebnu draž i priznaju da je teško neko izdvojiti. Ali, ako već moraju to će i uraditi, mada nerado.

“Zaslap, iznad Nudola, je prvo selo koje smo posjetile i koje je ostavilo poseban utisak na mene. Nijesmo očekivali takvo selo. Sve je za nas tamo bilo iznenađujuće. Pa Miruše pored Bilećkog jezera, selo kao iz američkih filmova, zatim Bijela, kod Šavnika, gdje smo bile nekoliko puta”, nabraja Jovanka.

A nadovezuje se Ana.

“Bijela je zaista ostavila poseban utisak i na mene. Možda zato što je tada bilo proljeće, sve se žutilo od maslačka, brali smo koprivu koja je mirisala. I Krnja Jela je prelijepa. Priroda u Šavniku je fenomenalna. Ma, sva sela imaju svoju draž. A tek katuni – Ponikvice, Lukovo, Kapetanovo jezero, Štirni do”, ne zaustavlja se Ana.