Nikšić kroz istoriju: Crkva svetog Georgija na Trebjesi

Do njenog pošumljavanja došlo je u drugoj polovini XX vijeka i danas ona ima status park šume. Međutim, ono što će biti tema ove današnje priče jeste crkva svetog Georgija koja se nalazi u jugoistočnom dijelu Trebjese.

Kada je hram svetog Georgija podignut za sada nije poznato ali se starost crkve ipak može približno odrediti. Istorijski podaci govore da je ona sagrađena u prvoj polovini XVIII vijeka kada su se Trebješani vratili na svoja ognjišta u podnožju Trebjese nakon što bili protjerani od strane Turaka. Oni su po povratku htjeli da obnove crkvu koja se nalazila u podnožju Trebjese ali im Turci to nijesu dozvolili već su ih „uputili“ na brdo da tamo podignu crkvu svetog Georgija.

Sama crkva je nekoliko puta razarana i obnavljana. Prva ozbiljna obnova vezana je za 1905. godinu. Upravo za tu obnovu vezuje se i jedna interesantna priča a vezana je za zapis Andrije Đokovića, potomka starog plemena Trebješana. U tom zapisu se kaže da su nakon oslobođenja Nikšića od Turaka, Đokovići, potomci starih Trebješana obrađivali zemljište oko Trebjese jer su ga smatrali svojom imovinom i namjeravali su ponovo da ga nasele. Međutim, kralj Nikola ih je prilikom jedne svoje posjete Nikšiću sve pozvao i saopštio da je Trebjesa pripala njegovom nasljedniku Danilu i da će Trebjesa biti uređena kao lovište a da će njima pronaći neko bolje i ljepše mjesto. Trebješani se sa tim nisu mirili pa su preko ruskog konzula u Dubrovniku tražili pomoć da se isele u Rusiju. Čak su i sa ruskim konzulom otišli na Cetinje kako bi dobili pasoše ali im je tada knjaz Nikola rekao da ostanu i da će ih on pomoći. Dvije godine kasnije od tog susreta knjaz Nikola je Đokovićima poklonio imanje u Župi.

Tako je to sve bilo do 1905. godine, kad se knjaz Nikola sa vojvodom Lazarom Sočicom prilikom jedne posjete uputio ispod Trebjese. Kad su stigli naspram crkve Svetog Georgija, koja je bila u ruševinama, tu su zastali i poveli razgovor o starim Trebješanima. Vojvoda Sočica je tada rekao knjazu Nikoli da se ogriješio što je uzeo Trebjesu za sebe a Trebješane preselio u Župu da žive na manastirskom imanju.

Nedugo nakon ovoga razgovora knjaz Nikola je pozvao Đokoviće na Cetinje a knjeginja Milena im je tom prilikom obećala da će obnoviti crkvu pod Trebjesom za pomen dušama Trebješana, njihovih predaka. Između ostalog knjaz im je tada poručio:

“Pa dolazite svakog Đurđevdana da se u toj crkvi Bogu molite”, nakon čega su mu Đokovići u jedan glas odgovorili: “Živjela knjeginja Milena, živio gospodar”! Đokovići su svake godine na Đurđevdan prisustvovali službi božjoj u svojoj crkvi pod Trebjesom i bili gosti knjaza a kasnije i kralja Nikole na njegovoj slavi sve do početka rata 1914. godine. U toku Prvog svjetskog rata Crkva Svetog Georgija pod Trebjesom bila je u ruševinama a o svom trošku ju je 1927. godine popravio Andrija Đoković. Tokom Drugog svjetskog rata crkva je zapustjela i tako je bilo sve do početka ovoga vijeka kada su je potomci starih Trebješana obnovili 2007. godine.

Crkva je inače pravougaone osnove sa polukružnom apsidom sa istočne strane. Prekriva je poluobličast svod od sige a razlika u dijagonalama osnove iznosi 35 centimetara. Na podužnim zidovima ima tri para prislonjenih lukova i dva para pilastra koji razdvajaju duboke lučno završene niše. Na podužnom svodu konstruisana su dva poprečna svodna luka koji se, idući ka krajevima, smanjuju i utapaju u zidnu masu poluobličastog svoda.

Unutrašnja dužina, izuzimajući dubinu oltarske apside, iznosi 6,30 a širina između pilastra 2,25 metara. Na južnom i sjevernom zidu nalazi se po jedan prozor – puškarnica (spoljni otvori su 5 centimetara), a nešto veći od ovih sagrađen je jedan na oltarskoj apsidi. Pod crkve je bio izgrađen od kamenih ploča. U oltarskom prostoru nalazi se stub svete trpeze a na njenim širim stranama uklesani su veći krstovi. 

Kada je u pitanju zidno slikarstvo ova ga je crkva imala ali su na žalost njene freske potpuno uništene. Ostali su samo neznatni fragmenti na osnovu kojih se može izvesti zaključak da je posjedovala zidnu dekoraciju tradicionalnog vizantijskog stila.

To se vidi po tragovima bordure koje su razdvajale zidne površine na zone i ostacima fresko-maltera koji je sačuvan oko vrata i po uglovima pilastraPretpostavkas je da je on bio znatno očuvan, ali je naglo nastradao kada je skinut krov, te se voda nesmetano slivala niz unutrašnje zidove u vrijeme kiše i otapanja snijega. Posledice izazvane nedostatkom krova bile su, po ovaj nesumnjivo dragocjen živopis, katastrofalne – živopisni malter otpao je i sasuo se u gomilu zajedno sa dijelom svoda crkve Svetog Georgija.

   Boško Roganović