Nikšić kroz istoriju: Dvorska pilana u Gornjem Polju

Međutim, iscrpljena ratovima Crna Gora je imala male prihode a uvođenje nove vlasti i rješavanje niza pitanja u oslobođenim krajevima dodatno je usložnjavalo ekonomske prilike, pa se pribjegavalo uzimanju zajmova. S druge strane, teškoće oko transporta oblovine iz udaljenih rovačkih šuma i nedostatak finansijskih sredstava za radove u šumi, za transport sirovine kao i za njenu preradu, onemogućili su dalji rad prve crnogorske pilane koja se nalazila na Rijeci Crnojevića. Ovo je bio osnovni razlog da se traži druga lokacija za dvorsku pilanu. Podgorica je u to vrijeme bila takođe dosta udaljena od šuma iz kojih se oblovina mogla dobiti, a nije imala ni drugih uslova za podizanje pilane. U Kološanu i okolini bili su povoljni uslovi i za podizanje i za rad pilane prije svega zbog blizine šuma, izobilja sirovina i dovoljnih količina vode sa potrebnim padom, ali je to područje bilo udaljeno od drugih mjesta, nepovezano kolskim putem, a i privredno nerazivjeno. Tako se za izgradnju pilane nametnuo Nikšić, odnosno njegova okolina, iako tada ni do njega nije bilo kolskog puta. Osnovne prednosti da se pilana gradi baš u Nikšiću bila je blizine šuma i mogućnosti korišćenja voda Vidrovana za rad pilane.

Početak razvoja nikšićke drvne industrije vezuje se za 1882. godinu kada je podignuta ova „Dvorska pilana“, koja je raspolagala samo sa jednim gaterom, na vodeni pogon, za rezanje trupaca. To je ujedno bio i prvi zanatsko-industrijski pogon na području nikšićke opštine.

Ono što je nesumljivo je i to da je ova pilana pripadala dvoru. Iz ove činjenice, i iz toga što se pilana na Rijeci Crnojevića ne pominje od 1881. godine, najvjerovatnije je da je knjaz Nikola naredio sa se ta pilana prenese u Gornje Polje. Pavle Rovinski navodi da je ova pilana bila knjaževo vlasništvo i da ju je podigao neki majstor iz Austrije. Za razliku od one na Rijeci Crnojevića, za pilanu u Gornjem Polju se nije moglo pouzdano utvrditi da li ju je uprava dvora izdavala pod zakup do 1893. godine. U periodu do 1902. godine bilo je više zakupaca a navešću samo trgovca Filipa Krušku kao i braću Čopiće bili su zakupci pilane i 1894. i 1895. godine.

U 1897. godini pilana je bila prilično zapuštena i kako na njoj nisu izvršene opravke zakupac je napustio dalji rad. Narednih godina dvor je nastojao da nađe zakupca za pilanu ali je to išlo prilično teško jer su tražili da zaključe dugoročni zakup a i tražena zakupnina je bila previsoka. U septembru 1897. godine zakup je odobren Krstu Baroviću iz Nikšića koji je prihvatio ponuđene uslove, s tim što mu je za prvu godinu zakup smanjen na 1000 fiorina. Međutim, sa Barovićem je bilo poteškoća oko naplate zakupa, pa je vjerovatno zbog toga 1901. godine u zakup fabriku uzeo Vuko Krivokapić, vlasnik pivare „Onogošt“. No i Krivokapić je 1902. godine namjeravao da raskine ugovor o zakupu, pa je iz uprave dvora naređeno da se zakup za jednu godinu drugim privrednicima iz Nikšića, pod uslovima koji su važili za Krivokapića. Pošto se kao zainteresovani javio Pero Vukotić, Krivokapić je ponovo ponudio da produži zakup pod ranijim uslovima i za 1902. godinu, s tim da se opravi drveni most pred „fabrikom“ i „veliko kolo koje obrće sva kola“, pa je Vukotić odustao od ponude. Ipak, ugovor sa Krivokapićem za 1902. godinu za „šegaru“ zaključen je početkom maja bez obaveze uprave dvora da izvrši pomenute opravke.

Rezana građa sa ove pilane omogućila je brzu izgradnju novog Nikšića, koji je podizan po planu i u kome su trgovci i drugi bogatiji ljudi za nekoliko godina podigli dosta novih i solidnih zgrada, tako da je nova varoš, u stanju iz 1885. godine, podignuta za svega dvije godine, pa je već početkom marta 1885. godine primila prve stanovnike. Građa sa ove pilane korišćena je za izgradnju i drugih varoši, a naročito Danilovgrada, Podgorice i Rijeke Crnojevića. Izgradnji nove varoši u Podgorici, tzv. Mirkove varoši, počev od 1886. godine, bez sumnje je dala doprinos i ova pilana, čemu je pomogla i izgradnja kolskog puta Podgorica - Danilovgrad 1886. godine. Poslije povezivanja Nikšića sa kolskim putem sa Danilovgradom 1892. godine, doprema rezane građe od pilane do Podgorice znatno je olakšana, tako da se u njoj, već 1895. godine otvorene prve prodavnice rezane građe proizvedene u ovoj pilani. No, proizvodnja ove pilane, kao i drugih nije mogla zadovoljiti potrebe Crne Gore u rezanoj građi pa se građa morala i uvoziti.

O radu pilane, njenom kapacitetu i godišnjoj proizvodnji rezane građe postoji vrlo malo podataka. Poznato je samo da je u početku pilana proizvodila 200 dasaka što je bila relativno velika količina u to vrijeme ali opet za trećinu manja od dnevne proizvodnje pilane koja je radila na Rijeci Crnojevića. Iz nekih podataka o radu pilane vidi sa da uprava pilane nije vršila sječu stabala, izradu trupaca i njihovu dopremu do pilane, već je trupce otkupljivala od pojedinaca koji su ih iz okolnih šuma dovozili na pilanu.

U razdoblju od 1912. godine pa do početka Prvog svjetskog rata, pilana je malo radila. Za vrijeme autrougarske opkupacije pilana je radila pod upravom okupatorskih vlasti, otkupljujući trupce od seljaka koji su ih sami dovozili ali je obim rezanja bio veoma mali (1-2 kubika dnevno).

Pilana je nakon rata nastavila sa radom i to izdavanjem pod zakup licitacijom svake godine. Do 1929. godine bilo je više zakupaca - Đukanović, Čakić, Stanišić, Bataković, Jovanović. Pilana je obično radila svega nekoliko mjeseci godišnje otkupljujući trupce od seljaka, slabo je održavana i njena proizvodnja je bila vrlo mala. Rezana građa prodavana je u Nikšiću i okolnim selima a u oktobru 1929. godine pilana je uništena u požaru.

   Boško Roganović