Od Austrije do nikšićkog “raja za pse”

Kada joj je drugarica rekla da takvo mjesto postoji u nekom dalekom Nikšiću, dvadesetdevetogodišnja Martina Hepflinger je odlučila da upalu kombi, povede svog crnog vučjaka u pseći raj i provede mjesec dana učeći, hraneći, šetajući za razigranom repatom družinom.

Martina je čitav svoj život učila o psima, ali ona ne trenira pse, već trenira ljude kako da nauče da komuniciraju sa njima.

“Pohađala sam razne edukacije i pokrenula svoj biznis koji se bavi treniranjem pasa, samo što ja ne treniram pse jer smatram da oni ne treba ništa da nauče, već su ljudi ti koji treba da nauče kako da komuniciraju sa njima. Često se desi da neko kupi psa, a da ne zna ništa o njemu. Mnogi misle da mogu da treniraju pse pomoću hrane, ali ja nastojim da ih naučim kako da komuniciraju sa njima i kada ne drže poslasticu u ruci. Moramo da naučimo šta oni žele od nas, da zavirimo u njihov svijet i naučimo njihov jezik.”

Martina se oduševila prirodnim ljepotama našeg grada, srdačnošću ljudi i slobodi u kojoj uživamo jer dolazi iz zemlje sa strogim pravilima. Sa žaljenjem misli o povratku kući i broji preostale dane koje će provesti u Blacama. Kaže da bi rado živjela ovdje i da planira svako par mjseci da obilazi mali raj za pse.

“Došla sam ovdje da naučim nešto više o psima, kako reaguju, kako se ponašaju u grupi, a kako kada su slobodni. U Austriji su psi u nekoj vrsti zatvora ili u stanu, kući ili u bašti i to je lijepo, ali ne uvijek  jer nekada psi žele da ostanu na slobodi, na hladnoći. Ja sam oduševljena kako oni ovdje žive. Ima ih puno na ulici i mislim da je Nikšić vrlo specijalan grad zbog toga jer ovdje mogu da žive slobodno. U Srbiji, Rumuniji, Mađarskoj ima lutalica, ali oni su mršavi i bolesni, ovdje su psi zdravi, uhranjeni i srećni, zahvaljujući ljudima, koji ih paze jer ne mogu da prežive bez njihove pomoći. Na žalost, mnogi ljudi ih ne vole. Kada čujem da je nekoga ujeo pas, pomislim šta je taj čovjek uradio, pa je pas tako reagovao. Čula sam da će u Nikšiću napraviti još jedan azil. Žao mi je jer u toj borbi čovjek uvijek pobjeđuje.“

Njena drugarica je prolazila kroz Nikšić i vidjela pse na put što je navelo da istraži i uđe u svijet pasa, tada su stupili u kontakt sa Marianom, Martina za nju kaže:

“Psi u Blacama su vrlo srećni zahvaljujući Mariani. Ona je najimpresivnije ljudsko biće koje sam ikad upoznala. Ona je veterinarka, koja ih tako dobro pazi, vakciniše, kastrira, liječi, kuva im, hrani ih i poklanja im čitavo svoje srce. Ja joj pomažem u kuvanju hrane, pokušavam da joj pružim podršku i pomoć. Moj san je bio da vidim to mjesto gdje žive divlji psi. Naučila sam mnogo o njima, ono što se ne može naći u knjigama. Psi su vješti posmatrači. Ako moj pas vidi mene kako sam opuštena i on će se opustiti. Nikada im ne treba davati naređenja, treba ih prihvatiti onakve kakvi jesu. Oni će razmjeti jer su inteligentna bića. Kada vidim pse u Blacama, oduševim se kako su divlji, nikada ih niko nije trenirao, rođeni su sa svojim karakterom koji mogu tamo da ispolje. Neko je lider, neko lovac, neko posmatrač, neko čuvar…ne moraju da se prilagođavaju i to je tako lijepo jer u Austriju nemaju šansu da budu ono što jesu. Zamislite da vam neko kaže da morate postati, na primjer, frizerka, iako vi ne znate da šišate i ne želite to da budete, tako ljudi izreda stavljaju pse u neke uloge u koje oni ne žele da budu, za koje nijesu stvoreni i tada oni počinju da prave probleme, da ujedaju jer su isfrustrirani pošto ih niko ne razumije. Psi onda pokušavaju da komuniciraju, da kažu da im se to ne sviđa, ali od ljudi dobijaju samo neređenja, tipa ,,lezi, budi miran.“ U Austriji svaki treći čovjek ima psa, a meni dođe da mnogima kažem da in ne nabavljaju  jer ni oni sami ne znaju ko su oni u stvari, dok pas uvijek zna od čega je satkan. Psima je potreban lider, osoba koja je odvažna i kada nemaju lidera, prave probleme. Tada vlasnici odustaju od njih i vode ih u azil.“

U azilu je Martina pronašla svoj crnog ljepotana Apola, njemačkog ovčara kojeg su prethodni vlasnici tukli, dok nije došla ona koja ga razmuje, voli i vodi. Dok je bio šćućuren i tužan u hladnom azilu, možda je sanjao da će doći osoba koja će ga voljeti zbog onoga što on jeste, da će ga puštiti da bude ono što jeste, bez naredbi, bez kazni, samo će doći neko sa kime će moći da komunicira i taj neko će mu pružiti ljubav, slobodu i vodiće ga ček i do raja za pse u nekom dalekom Nikšiću u mjestu koje se zove Blace.

Mark Tven je napisao: “Što više saznajem o ljudima, to više volim svog psa.”

Ana Dragićević