Porodica avanturista: Iz Francuske do Crne Gore na biciklima

Otac Cyril, majka Coline, osmogodišnja Julie i godinu dana stariji Prosper otisnuli su se u pravu porodičnu avanturu – od Francuske pa sve do Crne Gore stigli su na biciklima, usput spavajući pod vedrim nebom.

Odvažna družina svoje putovanje počela je prije dva mjeseca kada su preko Italije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine konačno došli u Crnu Goru, gjde ostaju do oktobra. Nejverovatne dogodovštine prate ih na svakom koraku, ali je upoznavanje zemalja, ljudi i kultura neopisivo iskustvo, što je jedan od glavnih razloga ove pustolovine. Simpatičnu porodicu sreli smo u Nikšiću gjde su odmarali nekoliko dana, prije nego što su nastavili vožnju ka crnogorskom sjeveru.

“Bicikla smo birali zato što su lako dostupna, tačnije imamo ih odavno i često ih korstimo, nije skupo putovati na ovaj način. Sa djecom smo putovali već dva puta, ali to su bila kraća putovanja od deset dana u Francuskoj, da bi ih testirali. Prvi put Julie je imala pet godina. Ne bih rekla da je ovako nešto često u Francuskoj, jer kada se odlučite na putovanje biciklom morate voljeti taj trud, i prihvatiti činjenicu da možda nećete vidjeti tuš par dana, i da ćete spavati na otvorenom. Nije često, ali mislim da je manje iznenađujuće nego ovdje. Sretali smo ljude koji nijesu mogli da shvate i pitali su nas šta nas je to natjeralo na toliki put biciklima”, kroz smijeh počinje priču Coline, koja je inače instruktor skinjanja.

Svako na svom dvotočkašu, na leđima potrebne stvari, šatori, vreće za spavanje, suđe za spremanje hrane, alat za popravke bicikla… potrepštine su koje moraju imati da bi sve funkcionisalo kako treba! Iako možda izgledaju haotično kažu da je čitavo putovanje organizovano do najsitinijih detalja, posebno jer sa njima putuju mala djeca.

“Moramo znati koliko dana imamo hrane i vode, jer se dešava da smo u divljini i da supermarketa nema u blizini, dobro čitati mapu, organizovani smo po svim poljima. U početku sa klincima je bilo teško, ali sada je drugačije, jedva čekaju, navikli su na biciklizam i taj način života. Tokom putovanja ne zaboravljamo na obrazovanje, čitamo knjige, učimo sa njima, a Cyril je nastavnik matematike i u Francuskoj radi u školi sa djecom. Moramo znati koliko dana imamo hrane i vode, jer se dešava da smo u divljini i da supermarketa nema u blizini, da znaš da čitaš mapu, posebno što smo sa djecom. Vole biti napolju i spavati napolju pod zvijezdama. Putujemo uvijek manjim, alternativnim putevima jer izbjegavamo glavne ceste zbog gužve koja je opasna za djecu. Na tim manjim putevima nema saobraćaja, pa znamo da usput nema ni hotela, ili nekog smještaja i pripremljeni smo na spavanje napolju”, objašnjava Coline.

Tada obično rašire šator na nekom pogodonom mjestu, livadi ili polju, a nerijetko zamole mještane da to učine u njihovom dvorištu. Do sada nikada nijesu imali probleme, i smatraju da je to posebna vrsta ugođaja, slobode i modernog nomadizma. Ipak, kada se užele komfora, pravog kreveta i tuša rezervišu hotel gdje se odmore dan ili dva, što će uraditi najviše pet puta tokom ovog petomjesečnog putovanja.

“Ne koristiš avion ili kola, ekološki je. Već sam putovao biciklom mnogo puta, i htio sam da i oni osjete i dožive ovu vrstu putovanja. Upoznaješ ljude, pitaš za pravac, zamoliš ih da spavaš u njihovom vrtu, dvorištu. Taj kontakt je vrlo bitan, i najinteresantniji na putovanju, pored prelijepih prejzaža i okoline. Kada putujete avionom stignete sa jedne tačke na drugu, u gradu pratite turističke ture, a ovako ste slobodni. Idete alterantivnim putevima, vidite sela i mjesta koja nijesu na tim tursitičkim mapama, dakle vidite mnogo više. Putovanje je krenulo iz našeg sela, kroz Italiju do Ankone, i onda brodom do Splita. Posjetili smo hrvatska ostrva, Korčulu, i onda preko Metkovića neretvom preko Bosne i Hercegovine do Crne Gore”, ističe Cyril. 

Oduševeljeni našom zemljom naredne dane provešće u istraživanju sjevera naše zemlje, a prvi na red prvi stigao je Durmitor. Nakon Žabljaka, Kolašina, Plava i drugih sjevernih turističkih centara spuštaju se do bokokotorskog zaliva, i na kraju do Bara odakle se brodom vraćaju u Italiju.

“Crna Gora je prelijepa. Imate fantastičinu obalu, predivne planine. Naš glavni cilj bila je vaša zemlja i imamo dovoljno vremena da je istražimo. Upoznali smo mnogo divnih ljudi ovdje. Našu prvu noć proveli smo na jednoj farmi nedaleko od Nikšića, sreli smo jednu divnu ženu sa djecom, i ta porodica nas je pustila da spavamo u njihovom polju. Posle smo nas pozvali u kuću, pili smo kafu, i družili smo se. Slično nam se dogodilo u Hrvatskoj, upoznali smo porodicu i proveli smo dva dana kod njih u kući, sprijateljili smo se i sada imamo prijatelje i u Hrvatskoj. U Bosni smo bili na nekom jezeru, i odjednom nam je prišao neki čovjek i na lošem engleskom mi rekao da treba da se javim na telefon koji je držao u ruci. Ništa mi nije bilo jasno, ali sam se javio. Sa druge strane čuo sam čovjeka na tečnom francuskom koji je pitao šta radimo u njegovom kraju. Ispostavilo se da je on Bosanac koji je oženio Francuskinju, i da žive u blizini. Taj čovjek koji nam je dao telefon je njegov prijatelj koji mu je rekao “da su tu neki Francuzi”, zbog čega je i htio da razgovara sa mnom. Pozvao nas je kod njega, tu smo proveli par dana, i to je bilo sjajno jer je tog dana bila gadna oluja, srećom nismo bili napolju”, za kraj nasmijano zaključuje Cyril.