Problem pristupačnosti za OSI nekad rješavaju dobra volja i par stotina eura

„Imamo jedan veliki stepenik koji je nemoguće preći kolicima“, kaže Blagoje Šturanović.

Ulazak u nekoliko kulturnih javnih ustanova za osobe za invaliditetom (OSI) u Nikšiću je nepristupačan, ocjenjuje Šturanović.

Pored „Zahumlja“, ulaz za OSI nije prilagođen u JU „Biblioteka Njegoš“, Gradskoj kući, JU „Muzeji i galerije“.

„Ustanove kulture bi po smjernicama za pristupačnost trebalo da imaju sve segmente pristupačnosti. U Nikšiću ih, nažalost, nema. Što se tiče kulture, nemamo neku mogućnost učešća osoba sa invaliditetom u kulturnom životu“, konstatuje Šturanović.

Da ulazak u kulturne ustanove nije jedini problem za OSI pokazalo je istraživanje nevladinog udruženja „Mozaik“, čiji je Šturanović direktor.

Analizom su obuhvaćena 94 objekta i javne površine. Šturanović komentariše da rezultati, koji su još uvijek u obradi, nijesu obećavajući.

Opšta ocjena je da je u Nikšiću nepristupačno 42 odsto površina i objekata u javnoj upotrebi.

U potpunosti je pristupačno tri odsto, pokazali su početni rezultati istraživanja.

„To sam znao i na osnovu svog iskustva kao korisnik kolica da ima najviše arhitektonskih barijera“, kazao je Šturanović.

Kao najveći problem u gradu ističe trotoare.

„Imamo situaciju da su pristupačni na početku, onda dođete do kraja trotoara nema spušten nagib. Onda se moram vratiti nazad da bi premostio tu prepreku“, priča Šturanović.

Zgrada Opštine je, kaže, djelimično pristupačna. Problem su ističe liftovi koji su preuski za korisnike kolica. Šturanović kaže da su u Nikšiću samo četiri toaleta pristupačna za osobe za invaliditetom.

Kao dobar primjer za pristupačnost OSI navodi Centar za socijalni rad. Kaže da je renoviran po standardima pristupačnosti, jer su ispoštovani, svi segmenti – od taktilnih traka za osobe sa oštećenjem vida, do rampe koja ima dobar nagib, do orjentacionih tabli unutra, pristupačnog toaleta.

Kako bi pomogli da se stanje promijeni, oni će kroz projekat „Mapiraj, informiši, adaptiraj“ obratiti se ustanovama koje su obišli i dati preporuke kako da riješe problem pristupčnosti.

Koliko je (ne) pristupačnost važna osjetio je i sam. Nekad je to značilo i odustajanje od želja.

Nakon osnovne škole bio je primoran da upiše jedinu srednju školu koja je tad bila djelimično prisutna. Odustao je od računara i srednju školu birao samo po kriterijumu – da li je pristupačna.

„Ja sam korisnik kolica čitavog života, prošao sam sve te sfere od obrazovanja ka zapošljavanju. U Nikšiću do prije tri, četiri godine nije postojala nijedna pristupčna škola – ni osnovna, ni srednja. U čitavu osnovnu su me morali nositi uz stepenice, niz stepenice. Nakon osnovne škole htio sam da upišem srednju Elektro, jer sam želio baviti se računarima, međutim, to nije bilo moguće, pa sam morao da se upišem u jedinu školu koja je bila djelimično pristupačna. Bio sam primoran da idem u Ekonomsku. Kasnije mi se pokazalo da mi je i bolje došla“, kaže Blagoje.

Zbog nepristupačnosti, kaže, imamo veliki broj osoba sa invaliditetom u Nikšiću koje su socijalno isključene.

„Lična pokretljivost u konvenciji UN je osnovno ljudsko pravo. U Crnoj Gori je ta konvencija ratifikovana 2008. godine, kao glavni načelni dokument koji je jači od svih naših zakona, ali se ne poštuje. Što je veliki problem“, navodi Šturanović.

U Nikšiću ne postoji pristupačan taksi i javni prevoz za OSI. Zbog toga je NVO na čijem je čelu u aprilu pokrenula servis besplatan prevoz za OSI. Korisnici su kaže zadovoljni, prevoz konstantno koristi od 25 do 30 osoba, a nada se da će Opština pronaći sredstva da se ovaj servis nastavi.

Šturanović kaže da bi volio da postoji pristupačna pošta, banka, servis telekomunikacijski, pristupačan biro rada. Te ustanove koje su najrelevantnije za ustanove sa invaliditetom, pa da se kasnije ide ka privatnom sektoru.

On kaže da se problem pristupačnosti, uz dobru volju i par stotina eura, može riješiti lako.

„Za to je potrebno da donosioci odluka, privrednici, svi ostali shvate da OSI moraju biti ravnopravni građani društva kao i svi ostali. Da su OSI građani kao i svi ostali, koji će će doći u kafić koji drži taj poslodavac, platiće kafu isto kao i svi ostali. Samo bi to mogli uraditi ako bi postojala rampa koja košta 300 eura i riješiš problem pristupačnoti”, ističe Šturanović.

Problem je kaže svijest kod ljudi i to se postepeno mijenja, ali ne dinamikom kojom bi želio.

Šturanović kaže da u Nikšiću ima oko 6 hiljada osoba sa invaliditetom, te da njihova organizacija koja postoji od 2020. okuplja njih pedesetak.

Od novembra će u Vardarskoj ulici otvoriti Društveni klub za OSI, prvi takav u Nikšiću i Crnoj Gori.

To će biti jedno mjesto druženja, informisanja, edukacije, gdje će sprovoditi sve aktivnosti koje su usmjerene na osnaživanje OSI. U planu su kreativne radionice, radno okupaciona terapija, pravno savjetovalište.

Poručuje da su vrata udruženja preko puta Tehnopolisa i kluba od novembra otvorena za sve OSI.

Tekst je nastao u sklopu projekta “Jednakost za bolju budućnost” koji finansira Ministarstvo kulture i medija.