Šampion na terenu i u životu

Ivanova priča je netipična, sportska, a prije svega herojska. Izgubiti dio tijela u 22. godini breme je koje bi povilo mnoga leđa, ali ne i njegova.

Rođeni Nikšićanin kao klinac počeo je da trenira u omladinskom košarkaškom klubu Montenegro, kao jedan u moru vršnjaka sa istim željama. Neupitni talenat brzo je došao do izražaja, pa je već nakon dvije-tri godine bio primijećen.

“Kada sam napunio 15 godina, počeli su da pristižu pozivi iz raznih klubova, a najviše interesovanja za moju igru pokazivali su Budućnost i Crvena zvezda. Sa Budućnošću nije došlo do dogovora zbog određenih nesporazuma sa rukovodstvom kluba, a onda sam otišao u Beograd na probu”, počinje Ivan za Pobjedu svoju životnu priču.

Član kadeta Zvezde postaje već sa 16 godina, a potom u juniorskom dijelu karijere kapiten tima.

“Na kraju sezone krenula su reprezentativna okupljanja, a u ekipi selektora Nebojše Bogavca postao sam i kapiten juniorske reprezentacije Crne Gore. Te godine uzeli smo zlatnu medalju na Evropskom prvenstu B divizije u Skoplju”, priča Ivan.

Medalje i uspjesi krunile su tinejdžerski uzrast ovog mladića. Sa nepunih 18, kroz osmijeh i skromno kaže, toga nije bio svjestan. Međutim, pored sjaja i blještavila početnih uspjeha, Ivan je ubrzo morao da se suoči i sa prvim ozbiljnijim problemima. I nijesu to samo bile prolazne teškoće, poput neigranja u prvom timu ili lakših povreda, kroz kroje prolaze skoro svi njegovi koškarkaški vršnjaci. Život ga je stavio pred mnogo ozbiljniji izazov. Na mala vrata u Ivanov svijet ušle su zdravstvene tegobe. Prvi simptomi bolesti počeli su da se javljaju malo poslije punoljetstva, nakon što je potpisao prvi profesionalni ugovor za FMP-om, Zvezdinom filijalom za razvoj mladih igrača. U tom periodu imao je pravo da igra još polusezonu za juniore Zvezde.

“Odigrao sam uspješno, a tada su počeli i prvi simptomi bolesti, za koje nijesam u tom momentu znao šta predstavljaju. Otok od koljena, bol”, priča Ivan, otvarajući se lagano, kao da prepričava radnju filma, čiji je bio puki posmatrač.

Misleći da je u pitanju samo hematom, nastavio je da igra narednih osam mjeseci. Brojne analize i ljekarska istraživanja pokazivala su i dalje da je problem bezazlen, a zanemarujući tegobe, izgarajući u želji da terenu i drugovima preda najbolji dio sebe, Ivan je osvojio i juniorsko prvenstvo Srbije, sa veoma važnom rolom. Uporedo, sa reprezentacijom, koju je tada predvodio Dušan Dubljević, igrao je Evropsko prvenstvo.

“Pobjeda koja nam je donijela opstanak bila je neizvjesna, gubili smo 57 sekundi prije kraja. Međutim, uspjeli smo da uvedemo utakmicu u produžetak i trijumfujemo. Nakon što su se utisci slegli, odlučio sam da pogledam snimak. Tada, kada sam vidio sebe kako trčim, postao sam svjestan da zaista imam problem”, nastavlja Ivan.

ČELIČNA VOLJA

Poput dječije klackalice, život pravi vrtoglave skokove, a njegov je uslijedio pošto ga je otac, na svoju ruku, poveo kod drugih ljekara po alternativno mišljenje. Tumor u butini kao da pokazuje zube čak i kada predstavlja tek mastilo na papiru, a prvobitno stanje šoka, uspjela je da nadigra čelična volja. Zbog toga, brojne hemioterapije i operaciju, Ivan je posmatrao kao manji pad forme.

“To nijesu stvari koje se događaju svakog dana, naročito ne mladim ljudima, sportistima. Ali, bolest ne bira, ona je svačija, a meni se desila”, rekao je Ivan.

U početku nije ni bio svjestan kakav problem ima, pa je zbog toga i bio mnogo hrabar. To je dalo snagu njegovoj porodici.

“Kroz sve procese bolesti bilo je teških momenata, ali to je život. Znao sam da su ljudi bivali i u težim situacijama, ostajali stameni i nastavili da se bore i žive”,  objašnjava on staloženo i smireno, toliko da vas zapeče savjest zbog svih onih slonovski projektovanih problemčića, koje sebi tako uzdižemo na pijedastal nerešivosti.

Hrleći ka naprijed, činilo mu se da je sve išlo kako treba. Zbog toga ga je i talas koji je došao nenajavljeno ošamario jače.

“Pošto sam završio sa hemioterapijama, mislio sam da je to to. Izvukao sam taj prvi nalet na mišiće, mentalnu snagu. Kada se bolest opet aktivirala, uslijedio je moj najveći lom. Bio sam siguran da sam pobijedio, a to otkriće mi je bilo jedno od najtežih životnih trenutaka”, priča Ivan.

Već treći put, kada su rezultati u martu ove godine pokazali da se tumor vratio, znao je da je posljednji korak amputacija, pa se psihički spremao i na tu soluciju.

“Podnio sam to onako kako sam znao. Život je to nanio, tako je moralo da bude”, nastavlja Ivan priču bez zere srdžbe na život i sudbinu.

Divljenje zbog činjenice koliko je jak, Ivan je primio sa djetinjim osmijehom. Sebe tako ne doživljava, već smatra da postupa onako kako treba. Jer, pozitivan stav zna da bude jači od bilo kog analgetika.

“Nogu ne možemo vratiti, zamijenila je proteza i idemo dalje. Sada, kada pođem u kafanu uvijek mogu da se izvučem na staru poštapalicu – popij, na dvije si noge došao. Ja kažem – nijesam, Boga mi, nego na jednu. Moramo se šaliti”,  ističe sa osmijehom Ivan.

Svjestan je da ima mnogo težih slučajeva, osoba kojima su potrebni asistenti. On samostalno funkcioniše i ne smatra da ima neki problem.

“Zadovoljan sam što je ovako, moglo je i gore”, hrabri on.

Desi se, dosta puta, da uhvati pogled ljudi na njegovu protezu. Pojedini se i začude kako hoda, pa se ponekad osjeti kao vanzemaljac.

“Čak bude i simpatično, nema kod nas mnogo ovakvih slučajeva. Ljudi koji me poznaju su svikli, smatraju me punopravnim članom društva, a ja se tako i osjećam. Vidio sam da je narod mnogo spreman da pomogne. Kada je muka svi se nađu, a to je jedna od najljepših karakteristika naših ljudi”, priča on.

STUDENT

Razgovor prekida zvuk na telefonu – podsjetnik na akademske obaveze. Jer, on je uspješan student druge godine Mašinskog fakulteta. Do njega su ga, kaže, doveli razgovori sa djevojkom i starijim drugovima, ali i ljubav prema matematici.

“Pronašao sam se i zadovoljan sam, mada, da ste me pitali kada sam imao 15 godina nešto vezano za Mašinski fakultet, sigurno je da bih rekao da me ne zanima”, ističe Ivan.

Iako je mislio da je reprezentativni dres položio na policu uspomena, sport je opet našao način da uđe u njegov život. Za to je zaslužan poziv profesora Igora Tomića iz Paraolimpiskog komiteta.

“Počeo sam da se bavim atletikom – bacanjem kugle i koplja. U mojoj kategoriji postoje i velika takmičenja a, ako Bog da, planiram da učestvujem na mnogim od njih – Evropskom i Svjetskom prvenstvu, Olimpijskim igrama. Na svima od njih učestvuju ozbiljni sportisti, a u našem paraolimpijskom komitetu se zaista mnogo i kvalitetno radi”, govori nam u jednom dahu, vidno okrenut novim sportskim trijumfima.

Ne predstavlja mu problem što se od perspektivnog sportiste prilagodio nekim drugim kriterijumima. Nove ciljeve doživljava kao razonodu i uživanje.

“Ljudi koji, poput mene, imaju ovakve vidove zdravstvenih problema, deformiteta, a ima ih mnogo, treba da se bave sportom. Nikako da se kriju zbog invaliditeta, naročito u današnjem svijetu kada je masu stvari prilagođeno našim potrebama, a i nauka je mnogo napredovala”, priča Ivan u nadi da će njegove riječi ohrabriti i druge ka boljem prihvatanju sebe, ma kakvi da jesu.

Za prvim snovima ne žali.

“Kada sam završio sa liječenjem, za košarkom nijesam patio, jer sam dobio životnu utakmicu. Svjestan sam koliko mi je donijela prijatelja, putovanja. Najviše mi je u glavi vrijeme koje sam uložio u nju”, priča nam i otkriva da su drugovi sa kojima je igrao, iz kluba i reprezentacije, bili tu za njega neupitno.

Podnosio je lakše dane u druženju sa nekadašnjim saigračima, bili su mu podrška, donosili zdravu priču.

“Značilo mi je mnogo da znam da mi je od košarke bar nešto ostalo, a to su oni”,  ispričao je Ivan.

Košarku, zbog brojnih obaveza, ne može da prati često kako bi želio. Ali, sa ushićenjem Ivan priča kako ne propušta utakmice svojih drugova.

“Ako ništa, ispratim im bar statistiku. Radujem se svakom njihovom uspjehu”, kaže on.

Životni romani donose nenadane storije, a želio bi da njegova bude putokaz mladima da nedaće podnose stoički i da uvijek hodaju uzdignute glave.

“Što je bilo, bilo je. Moja filozofija je – imam problem, mogu da ga riješim, ne nerviram se. Imam problem, ne mogu da ga riješim, ne nerviram se. Ja sam izgubio nogu, ali sam sad živ i zdrav”, ističe Ivan.

Penzija odbijena jer „nije imao metastaze“

Ivan je aplicirao za invalidsku penziju. Išao i na komisiju, ali je kao odgovor stiglo samo rješenje da je odbijen jer pravo na penziju stiču samo osobe koje su imale i metastaze. U obrazloženju, kako kaže, nije navedeno ni da mu je noga amputirana.

“Ljudi oko mene govorili su mi da uhvatim „vezu“, jer su te penzije ostvarivali i ljudi sa mnogo manjim problemom od moga. Ja to nijesam želio. Uložio sam žalbu i tužbu i čekam. Više iz prnincipa, kako bi se svijest bar malo promijenila. Razumijem da se svako bori za egzistenciju, ali bi bilo u redu da ljudi koji imaju problem dobiju pomoć. Ako i ne može da im se pomogne, nije u redu da ta prava ostvaruju potpuno zdravi i sposobni ljudi. Ali, svak se sa svojim obrazom nosi”, kazao je on.

Klub ga otpisao u najtežim trenucima

Profesionalni ugovor sa klubom Crvena zvezda raskinuo je, dobro se sjeća, 31. avgusta 2017. godine, u momentu kada je igrao odlično, a i u školi postizao dobre rezultate. Ivan ne želi da vjeruje da ga je klub otpisao onda kada su stvari krenule da se odvijaju nepovoljno po njega, ali ta stvar ostaje kao velika enigma.

“Ne bih da griješim dušu, ali na kraju je ispalo djelimično tako. Oni su radili analize, a sada ne mogu da znam jesu li rađene pogrešno. Nadam se da ljudi sa kojima sam razgovarao, bar zbog njihovih porodica i savjesti, nijesu bili svjesni problema koji imam. Ne želim da vjerujem da bi neko bio toliko hladan prema takvom problemu. Ispalo je da su imali svu dokumentaciju, a ugovor je raskinut. To će ostati tajna koju neću otkriti, a neću se ni truditi da saznam”, bez imalo ozlojeđenosti ispričao je Ivan.

www.pobjeda.me