Vero Redžić: Sajdžijski je zanat najljepši na svijetu

Vero Redžić  penzionisani sajdžija koji je znanje i posao naslijedio od oca, sjeća se svojih početaka.

„Otac je otišao u lov i ja sam bio kod kuće sa majkom. Neko je donio sat na poravku. Imao sam jedva osam godina i bio sam toliko radoznao i uporan da popravim sat. Iako mi je majka govorila da ne diram sat jer će me otac prebiti, nijesam odustajao i uspio sam da popravim sat. To je bila neopisiva sreća. Završio sam gimnaziju, a u međuvremenu radio sam u radnji sa ocem. Umjesto da idem na fudbal, otac mi je govorio  -sjedi mali ođe, pa uči zanat. Kasnije samo odlučio da se u potpunosti posvetim popravci satova.  Polažio sam diferecijalne predmete za sajdžiju.  Radnju nijesam mogao da otvorim kao k.v mehaničar  već kao v.k mehaničar  pa sam polagao i jedno i drugo i naslijedio radnju od oca 1972 godine”, sjeća se do detalja Vero.

Od tada kroz njegovu časovničarsku radnju prošle su brojene mušterije. Nije bilo funkcionera, političara, ljekara, profesora, pjesnika, umjetnika  i običnog radnika da nije svratio do Vera da mu popravi mjerač  vremena.

Kod Vera se znao red. Svi su bez obzira koliko žurili i kojim se poslom bavili bili jednaki. Niko nije imao prednost, red se morao čekati. Ako je nekom i htio da učini i popravi mu  sat preko reda, to je radio noću , kada se završi radno vrijeme.  Vero kaže da je časovničarstvo najljepše zanimanje.

 “ Ovo je najljepši zanat na svijetu. Sat kad se napravi  to je isto kao kad doktor izliječi čovjeka, pa ono srce kuca, tako i svaki ovaj sat kad se napravi nešto ti srce veliko”, objašnjava Vero.

Nekad se moglo živjeti od zanata

Stari Vero kaze da se od časovničarskog zanata u njegovo vrijeme moglo lijepo živjeti. Oprema se nabavljala iz inostranstva, posjećivali su se sajmovi, a Nikšićani su nosili kvalitetne i skupe satove. U zanatstvu časovničarstvo je bilo posebno cijenjeno, jer je iziskivalo mnogo posvećenosti, strpljenja i preciznosti.  U Nikšiću su mnogi htjeli da popravljaju satove, ali  nije svima, kaže Vero, polazilo za rukom da istraju.

“Bilo je pet ili šest sajdžija i svi su fino radili i imali posla. Onda, godine su učinile svoje. Polako su nestajali, jedan po jedan.  Nema ovoga, nema onoga  i sad je tu ostalo nas nekolicina”, kaže stari sajdžija.

Danas časovničarstvo izumire

I Vero se povukao iz posla. Prije seda godina odlučio je da ode u mirovnu, oči mu više nijesu dozvoljavale da se profesionalno  bavi popravkom satova. Međjutim, radnja nastavlja da radi zahvaljujući Verovom učeniku i kolegi  Milu Radoviću. No, mnogo toga se promijenilo. Na žalost zanat sajdžije izumire. 

“ Svi časoviničari koji su završili u Nikšiću izašli su iz ove radnje prije oko 36 godina. Danas toga više nema. Niko ne želi da se bavi ovim zanatom . Nema ni škole za sajdžije, niti se može učiti ovaj zanat. Ranije je bilo jedan dan praksa, jedan dan škola. Tri godine tako, pa poslije toga dobiješ  zvanje časovničara”, kaže Milo.

Nije problem u Nikšiću što nema škole za sajdžiju,  već što, kako ističe Milo, nema ni interesovanja. Niko neće ni da dođe da se obuči, a sve je manje i mehaničkih satova za opravku.

“Nije to posao koji je ranije bio. Prije je bilo dosta mehaničkih satova danas je sve to na baterije. Sat je došao kao modni detalj. Više nije sat ono što je bio. Danas nose sat samo da ga imaju. Ne mora ni da radi, samo da ga imaju na ruci”, zaključuje iskusni sajdžija.

Mira Rovčanin – Dnevne novine