Zaboravljenim stazama: Crni kuk

Grupica, do pasa golih momaka je bez odmora vadila vodu iz jedine žive vode na tom prostoru, koja je skromno, ali uporno crpljela neku podzemnu rijeku.

Jedan ratni izvještac iz Italije, uspentrao se do pećine na vrhu Šušilove gradine da zabilježi za svijet, kolika je sila vojske i naoružanja krenula u borbu protiv osvajača… Nije ni slutio da on neće krenuti dalje sa njima. Umro je prije nego su otišli i bio sahranjen u crnogorskom kršu. Julsko sunce je nemilosrdno peklo te 1876.godine, dok su se oslobodioci okupljali na Crnom kuku u Banjanima i ispratilo ih dalje ka slavnom Vučjem dolu.

Septembarsko sunce 2016. zavede nas svojom blagom toplotom i povede stopama junaka pravo u centar mjesne zajednice Crni kuk.

Usput mahnusmo Velimlju, starom znancu, bacismo pogled niz široke livade dubokih Dubočaka i ošmekasmo lijeske prepune lješnika koji će biti naši na povratku. Tek što stigosmo na željeno mjesto odmora, prevrtljivo sunce se sakri iza crnih oblaka koji su se spuštali od veličanstvene Njegoš planine.

Tutnjava gromova i pucanje munja su se borili sa našom radoznalošću. Još više se okuražismo kad vidjesmo tri djevojčice na stepenicama osnovne škole. Njih nije nimalo plašila ova zastrašujuca igra elemenata. Veselo su čavrljale dok su čekale autobus. One su jedine učenice škole i iako ne idu svaka kući autobusom, ne razdvajaju se sve dok on ne dođe.

Školska zgrada je nova, nevelika, dok u njenom drugom dijelu  rede i kancelarije mjesne zajednice, kojoj pripadaju sela Dubočke, Muževice, Krš Milovića, Somina, Koprivice i naravno Crni kuk.

Zgrada za školu je bila još davno izidana nedaleko od nove škole, ali u njoj su našle mjesto ambulanta, prodavnica i prostorija seoskog doma u kojoj su se održavala sijela i igranke, čak i do prije dvadesetak godina. Od tada je prepustena vremenu koje uporno razvaljuje njene zidine i ruši krov. Livada na kojoj su se nekad kretala kola, sada je bašta jedine stanovnice centra sela.

Gonjene gromovima, koji kao da su pucali pred samim uhom, spustismo se do Vodenog dola i čuvene vode Crni kuk, koja je pojila konje i junake. Godinama su širili njen otvor  sve više kako je koja godina bila sušnija, a prije 60-tak godina je poslednji put proširen. Kažu da se jedne izuzetno sušne godine, 17 ljudi spuštalo u nizu, od vrha do dna  i dodavalo vodu na površinu.

Ovaj kraj je uvijek davao krv za slobodu pa je pored puta podignut spomenik sa imenima palih u Drugom svjetskom ratu. Neobični spomenik, okrenuo je svoja tri lica prema plemenima iz kojih su bili ratnici: Miljanićima, Milovićima i Koprivicama.

Naša radoznalost se ipak slomila sa prvim ozbiljnim kapima kiše pa smo ostale uskraćene za pentranje do one pećine sa koje je osmatrao Italijan. Nevoljno se vratismo nazad, na kafu i sok u selo Dubočke, kod domaćina Miljka i njegove domaćice Gine. Miljko nam ispriča da je nekad taj cijeli kraj pojio stoku na Crnom kuku kad presuše svi sitni izvori po selima i lokve. Znalo se u zoru potjerati, a do mraka čekati na red. Od njega saznasmo da je današnje groblje niklo oko groba italijanskog novinara, a da od njegovog vječnog mjesta boravka, sada nema ni traga.

Ovaj dio Banjana je opustio i propao kao i većina sela, a za vrijeme Prvog svjetskog rata, Austrijanci su bili uveli čak i telefon u Milogoru. Miljko čuva kučaru kojom je nekad prolazila telefonska žica.

U predvečerju vladaše mir. Tišina koju je lomio samo glas čobanina i zvono na ovcama. Mirisaše zemlja na kišu i jesen. Kvasismo se pod lijeskama i zabavljasmo sa mladim vučijakom, koji bješe dao otkaz na mjesto čuvara ovaca za taj dan i u nedostatku loptice, veselo donosio kamenje koje smo mu bacali. Isprati nas mahanjem repa do nekog ponovnog susreta.

Ana Dragićević i Jovanka Komnenić