Zaboravljenim stazama: Duba

Sve je bilo tako dok jednoga dana nije stigla naredba za pokolj. Ta ista ruka, koja je darivala cukar, sada je djevojke vukla za pletenice, toliko jako da su im ih izreda isčupali sa glave. Čak 109-oro djece nikada nije doživjelo mladost jer je vjerovalo čikama sa šarenim bombonima. Mnogi se nijesu ni usudili da bježe. Čekali su pucanj… Rafali su opalili i kao jak vjetar što istrne svijeću, ugasili su se njihovi životi. Ubijeno je čak 105-ro njih iz sela Dube!

,,Iskopao se dom u 7 kuća Blagojevića. Potpuno su ih satrli,’’ pričaše nam toga dana ekipa od pet Blagojevića, koje zatekosmo okupljene za stolom kako duvane i divane. Toliko su se utrkivali ko će prije da ispriča  anegdota i priču, da su upadali jedni drugima u riječ i diskutovali o datumima i događajima, kao na kakvom seoskom zboru. No, sve se svodilo na  zanimljivu,  pomalo tužnu, pomalo duhovitu priču, koja je bila propraćena caktanjem zrikavaca, kao kavim zvučnim efektom te prijatne scene.

Domaćin Ratko se pozabavio ‘čelama i nakon što je donio osvježenje, poruči: “Imam kave, ali ne umijem da pečem.’’  Antonije laganim pokretom ruke, mota treći cigar krdže i priča kako je selo, nakon pokolja, spalo na 20-tak kuća sa po jednim do dva čeljadeta, te kako su se mnogi po stare dane sa 60 ženili, ali su ipak ,,momački’’ vraćali život Dubi.

Bajo  nam je prčao kako su od njegove familije samo đed i otac pretekli. Zadrhta mu glas i suznih očiju ispriča kako mu se đed ubio kada je video da su svi izginuli jer toliku bol nije mogao da podnese. Pričali su nam o jednoj grupi , koja  se spasila tako što su se sakrili u šupljoj bukvi i kako je jedan dječak umalo otkrio skrovište jer je poželio da se pridruži majci, koju je obožavao. Kako se jedan njemački komadant Šulc  sprijateljio sa Pivljanima i htio da im stavi do znanja da će biti ubijeni, pa im je nagovjestio da bježe u šumu. Toga Njemca su kasnije zarobili partizani i na suđenju su ga oslobodili zahvaljujući svjedočenju Marice Blagojević, kojoj je pola familije bilo pobijeno. Pričali smo puno o tom nemilom događaju, ali se takosmo i veselijih tema.

Rekoše nam kako je Duba nekada bila katun i zaseok sela Bukovac, no već odavno se računaju kao selo još od 1870. godine, kada je ovdje ostao da zimuje  Stanoje Blagojević, a onda za njim i još 20-tak domaćina. U selu žive samo Blagojevići i jedna kuća Škuletića. Kažu da je narod u Dubi izrazito duhovit, što smo se  uvjerile kada je jedan od njih dobacio :

,, Bogami ste vas dvije došle da pišete istoriju.‘’ Kada smo htjeli da napišemo imena svih prisutnih, Banjo reče : ,, Ne zapisuj svakog, ispade nas puno selo! A mi došli tu samo neđelju da provedemo. Sjutra ćemo se svi razbježati, a samo ih troje ođe zimuje.’’

Pozdravismo veselu ekipu Dubljana, te se zaputismo put najljepseg dijela sela. Duba je dobila ime po tome što nigdje nije ravna, već puna udubljenja.

Skrivena je na samom kraju kanjona Komarnice, koji je obgrlio čitavom dužinom i uokvirio spram svojih tokova. Vjetrovi sa Vojnika joj gude po poljima, dok rijeka hladi njeno podnožje. Uživasmo u svakom koraku po makadamskom putu, koji je vodio do kanjona. Proljeće se u svom šarenilu i zelenilu, rasulo po dubodolinama. Naiđosmo kraj ozidine Tomove kuće u kojoj je bio smješten štab, ali više ništa nije moglo da pokvari taj magični doček, koji nam je Duba toga dana priredila. 

Kao kada za Novu godinu isčekujete ponoć, tako mi iščekivasmo kada ćemo ugledati kanjon. Pojavi se raskošan u svom plavetnilu, uvijajući se oko Dube, kao kakva zmija.  Zastasmo na kraju kanjona iznad jedne stijene, koja je kao kakav kameni čuvar, bdjela nad njim. Usamljena Duba, ranjeni Vojnik i bučna Komarnica su stvorili jedan harmonični pejzaž u kojem poželiš da zauvijek bitišeš. Utonule u pogled sa Pogledine, poželjesmo da pustimo korjen na ovom mjestu, zauvijek milovane prohladnim vjetrom.

Taj isti vjetar nas ponese dalje, skroz na suprotnu stranu sela, na kojoj se veličanstvenost kanjona skrila i koju vidjesmo samo zahvaljujući gospodinu Škuletiću. Na kraju šerenih strmih livada i iza gustog rastinja iznenadi nas svijetlomodri dragulj Komarnice. Nigdje se kao sa toga mjesta ne vidi moć ove uske trake rijeke, koja je izrezbarila put u surom kamenu, obraslom žbunjem,  skrivajući staze i puteljke, kojima se spuštaju rekreativci i ribolovci. Po ko zna koji put se zadivismo koliko je priroda velika, a čovjek mali.

Činilo nam se da je konačno ovo selo, koje je toliko propatilo pronašlo svoj mir, oivičeno ovom tihom moći i ljepotom prirode i da je shvatilo onu staru izreku da “prvi mir, koji je najvažniji, je onaj koji dolazi u dušu čovjeka kad shvati svoju vezu, svoje jedinstvo, s univerzumom i svim njegovim moćima”.

   Ana Dragićević i Jovanka Komnenić