Informacije o vremenu su trenutno nedostupne.

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Zaboravljenim stazama: Granice

26135156_10213860605443712_1473127890_n
Ana Dragićević
  • Autor onogost.me
  • 31.12.2017. u 13:24

Zima je toga dana i zvanično počela. U zraku se osjećao sve jači mraz koji se spuštao sa bijelog Vojnika o čiji vrh se zakačila magla i vijorila kao nevjestinski veo. Zagrijane suknenim čarapama, kojima je bio i vakat i vrijeme, klizile smo putem, pitajući se koliko li ih je zanemarilo ovu kalendarsku granicu između jeseni i zime i ostalo u selu Granice? 

Krenusmo putem preko Rastovca želeći da malo pružimo korak pored ribnjaka u Blatu Matanovića, pod sada već obnevidjelim okom turske karaule. Krsto Samardžić baci palice iz naručja i ostade sa nama na studeni da nam ispriča da su mu stari rekli kako je jedan oficir Milo Matanović tu, na livadi, podigao branu i napravio ribnjak, negdje oko 1920.godine. Skoro 100 godina je prošlo i ribnjak je promijenio puno vlasnika, ali i danas je tu gdje ga Milo postavi. Pentranje do kule ostavismo za neku drugu priliku jer je nekadašnja kula osvajača sada skoro i sama neosvojiva zbog rastinja koje je zaposjelo sve staze prema njoj. 
Možda je u Blatu Matanovića čovjek morao pregrađivati da bi napravio bazene, ali u nevelikom Trnovu periodični potok Lađenik je to napravio bez ljudske pomoći. Grmio je zamišljajući da je neka velika rijeka dok je tutnjio niz litice pored ostataka nekadašnjeg mlina koji su se jedva nazirali od pjene koju je potok stvarao. Izgledaše kao igra staklenih perli ples ledenica koje se bjehu nahvatale na granama koje je njihala voda. Gdje nije mogao letjeti, tu se potok lijeno razlio i raširio po livadama s obje strane puta, hvatajući odraz neba i oblaka i kraveći zamrznute ivice na škrtom suncu. 
Isprati nas huka potoka i uronismo skoro pa iznenada u mir Granica.

Zapjevušismo skoro istovremeno "Tišina je svud okolo, sve živo počiva..." i zakoračismo na široke livade, prekrivene tankim pokrovom sleđenog snijega. Krenusmo put kuća u kojima nije gorjelo užareno srce ognjišta. Možda će neko doći za vikend da naloži šporet Smederevac ili Alfu i malo zagrije stare zidove porodične kuće. Malo se i iz koje moderne kuće ili vikendice izvijao dim. Selo, prijatno uljuljkano između brda Brezova i Tovića, kao da se još ne bješe probudilo. 
Hvatasmo okom kamere selo na počinku. Trenutke kojih već sledećeg trena neće biti. Ledenicu, koja je visila sa krova slamom pokrivenog i opšivenog mljekara, djetliće koji su lepršali po golim granama ne želeći da kuckaju da ne prenu selo prije vremena, crtu koja ga je dijelila  na osunčani dio i onaj još u mraku i pod snijegom...


Močila Radusinovića i suprugu mu Dragicu sretosmo skoro na kućnom pragu. Pravo domaćinski odložiše posjetu komšijama da ugriju i ugoste dva iznenadna gosta. Rekoše nam da od nekadašnjih 40 domaćinstava zimi samo iz devet kuća dimi, ali da se njih svih 28 gorštaka stalno obilaze. Nema dana da nekoga naiđe, a redovno dolaze i iz Nikšića jer nije daleko.  Mala imanja, na kojima se najviše živjelo od krečana, ćumurana i sječe drveta, natjerala su seljane da traže koru hljeba u gradu. Pjevalo se "Svi saseliše u Ćemenca i Dragovu luku. Ostadoše stari da ih jadi tuku. Iz sela Granice, gdje se živjelo od klačine i nadnice." Od toga vremena nevolja, do današnjeg, sve se promijenilo. Sada oni koji tu žive ili su se vratili, učinili su to iz želje, a ne iz moranja, iako je put trasiran tek 80-ih godina, asfaltiran relativno nedavno, a vodovod je tek ove godine stigao. Momo nam ispriča da je Sava Kovačević, nakon što je tenkovima prešao ovim krajem, putem jednostopcem, rekao da će se tu prvo praviti put ako on preživi rat. Rat je Granicama donio paljenje sela i pokolj stanovnika, a Sava se nije vratio.


Mir je donio ovom selu školu, koja se više od 40 godina drobi pod elementima, čiji dimnjaci stameno stoje, upereni prkosno put neba, koje ih nemilice troši. Da nije tih dimnjaka i u zeleno ofarbanih dovrataka unutrašnjih vrata, skoro da se ne bi ni znalo šta je ta ruina nekada bila. Donio je mir i Dom koji se družio sa školom u dobru, a sada i u zlu, pa i on tiho nestaje zajedno sa školom. 
U Granicama, na tankoj crnici, zarobljenoj između kamena i drveta, stasavala je zdrava omladina puna života i snage. Mnogi od njih postali su vrhunski sportisti, a  Milija Jocović bio je čak i dvostruki prvak Balkana u bacanju kugle. Kaže Momo da mu se činilo da zemlja pod njim propada, koliko je silan bio. 
Kako se sunce malo sažali na zaleđenu zemlju i jače ugrija, tako i mi nastavismo dalje. Radojka Vukotić nam pokaza put do ogromne seoske bistijerne, obnovljene prije 3 godine. U ovom bezvodnom kraju, u kojem je jedino teklo iz vrulja kad udare kiše, ova voda bila je spas za stoku, a i za brojna bratstva koja su u Granicama dijelila svoje mjesto pod suncem, a i pod snijegom. Tu su: Vukotići, Abramovići, Radusinovići, Škuletići, Radovići, Jocovići, Tomanovići, Banićevići, Matovići i Musovići. Bila je i jedna kuća Đuričića, ali da se neko od njih i vrati, zatekao bi samo sive raspale zidine nekadašnje porodične kuće, utopljene u sivilu kamenjara.  


Hladni dah zime nanosio je i kovitlao rijetke majušne pahuljice dok smo grijale dlanove na čašama tople nes kafe i posmatrale pejzaž sela koji je opet tonuo u mrak iz kojeg tek bješe izašao. Pahuljama se sigurno nijesu obradovali seljani, koji su se sjećali onih zima kada su i po dva mjeseca bili odsječeni od grada, ali jesu djeca, koja ispred jedne kuće bjehu napravila prvog snješka. 
Za nas je to bio znak da je vrijeme da napustimo selo u kojem zima donosi mir i tišinu koju se ni djetlići ne usuđuju poremetiti, bijele neokrnjene jorgane od snijega, druženja sa komšijama i ponekad i neke neočekivane, ali dobronamjerne goste. U njemu su oživotvorili riječi: „Zima je. Utopli se. Debelim ćebadima. Velikim džemperima. Vrućim napicima. Toplim rečima. Dugim zagrljajima. Iskrenim osmesima. Probudi toplinu u sebi i njom zagrej svoj svet.“

            Ana Dragićević i Jovanka Komnenić 

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

U sklopu saradnje Dječjeg saveza, osnovnih škola i vrtića, a povodom obilježavanja Dječje nedjelje, juče je u Osnovnoj školi "Dobrislav Đedo Perunović" održan poetski čas posvećen nikšićkim pjesnicima Draganu Raduloviću, Vitu Nikoliću, Dusanu Govedarici i Gordani Sarić.
Prema podacima Alimentacionog fonda sa kraja septembra ove godine 16 očeva i 48 majki ostvaruje pravo na privremeno izdržavanje djece, jer drugi roditelja ne plaća redovno alimentaciju.