Zaboravljenim stazama: Kljakovica

U njemu žive dva đeda, pet baki, jedna magarica Zaza i kokoška Žuća, koja svakog dana snese jedno jaje. Donedavno, to je bilo selo u kojem je živjelo samo pet žena: baka Vidosava, koja se opasno približila devetoj deceniji, njena kćerka Milka, komšinice Stana i Dobrana i na drugom kraju, Zorka. Prije dvije godine stiže pojačanje u vidu dva đeda.

Jednog toplog dana, koji bojama i mirisom najavljivaše jesen, okupismo skoro čitavo selo pred kućom bake Vidosave. Živahna i simpatična Milka nas zabavljaše svojim vedrim duhom, dok sipaše domaći sok od sporiša, koji prvi put tada okusismo.

Dođe i komšinica Dobrana, koja nas upozna sa prilikama u selu, pa odmijeni Milku, te ispeče kafu. Kažu da se svi u selu pomažu i slažu. Toga dana zatekosmo dva majstora, koji dođoše da nešto opovide jer im je pomoć oko muških poslova neophodna. Pričahu da u selu Kljakovici žive samo Aleksići, a postoji i kuća Jaramaza, u kojoj je nekada živio pop i da je ona jedina napuštena i urušena. Crkva im se nalazi u Vidnama, posvećena Svetom Ignjatiju, čiju slavu slave. ,,Najbolje će vi to ispričati profesor iz one kuće”, uperi Milka prstom u drugi dio sela, a nedugo zatim, pojavi se sa štapom u ruci ,stari profesor istorije Dušan, zvani Ćika i sjede za astal.

Otpoče profa kraći čas o svojoj rodnoj Kljakovici, počevši od njene greografske dužine i širine, pa se povrati na svoju biografiju. ,, Po prva slova sam išao u Kljakovicu. Po prve nepoznate u Petroviće. U gimnaziju po latinski i francuski, na visoke škole u Nikšić. ”

Najznačajnija su ipak bila ta prva slova po koje su u Kljakovicu dolazila djeca iz 5, 6 susjednih sela. Ona je predstavljala diku ovog kraja, no od osamdesetih niko više ne korača ka njoj u potrazi sa prvim slovima. Simpatični profa ispi  rakijicu, nasloni ruke na štap i sa uzdahom reče :,, Svi ćemo mi uskoro biti Ružina omeđina!” Znatiželjno zapitasmo ko je bila Ruža. On nam ispriča priču o starici Ruži iz sela, kojoj je pomrla čitava familija, te od tuge izgubi pamet, a kuća joj pade. Seljani se tada udružiše i napraviše joj  kolibicu. Umrije Ruža, a od kolibice osta samo omeđina. ,,Tako će biti i sa ovim selom kad mi umremo”, sjetno izgovori profesor.

Pozdravismo se sa ovim divnim ženama, koje su oplemenile jedno selo i jedan dan u našim životima, dok nas čika Dušan povede sa sobom, da nam pokaže svoje blago. Koračasmo laganim korakom, makadamskom stazicom i dok je prštalo sitno kamenje pod nogama, recitovaše nam pjesmu ,,Molitva za mrava”. Kada čusmo ovu divnu priču o jednom upornom mravu, koji se uputio na daleki put za Carigrad, profa nas dariva i stihovima Lesa Ivanovića. Taknu nas starina kada izgovori: ,,Mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko, na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko…’’

Stigosmo do doma gdje zatekosmo njegovu sestru Zorku, kako sjedijaše naslonjena na stolici u voćnjaku i čitaše novine. Profesor Dušan iznese svoje blago, koje se sastojalo od četiri sveske u kojima bjehu izlijepljeni novinski članci, vješto prošarani stihovima mnogih pjesama, a neki od njih i ispisani krasnopisom.

Posebni značaj imale su slike pruge. Ko je živio kraj pruge, u njemu vječno vozovi škripe. U Kljakovici se nalazi jedna od najljepših stanica koje do sada vidjesmo sa zelenilom, koje je krasi i polako osvaja i stepeništem, koje vodi do njenog osunčanog dijela i daje joj izgled raskošne palate. Danas, zarasla u kupinjake, razvaljenih vrata u čijim ćoškovima odmaraju slijepi miševi umjesto putnika, diči se svojom istorijom, ispisanom u svakom kamenu i veličanstvenim pogledom na Bilećko jezero.

Pokaza nam profesor stranicu sa zalijepljenom slikom ćira na stanici u Kljakovici, a kraj nje naznačen broj voza, tačan sat i datum i ispisanu poruku: ,,Odavde sam otišao u svijet’’. Dok u lijevom uglu piše :,, Godine su prošle duge, nema više uske pruge…’’

Dok je veče silazilo, koračasmo zaboravljenom ćirovom stazom. Ne čujaše se škripa, niti naziraše topli dim voza, samo se jedno sunce davilo iza brda i krvavim sjajem obasjavalo jedno seoce, smješteno između dvije pruge.

     Ana Dragićević i Jovanka Komnenić