Zaboravljenim stazama: Krnovo

Ili možda samo čekaju sjeverne vjetrove da počnu da zauvijaju kao čopori vukova, da pokrenu njihove krake, kao krila. Dok se zima iz prikrajka šunja, oni ponosno stoje, spremni da im baci u lice prašinu, prljavštinu i snjegove, da se bore sa crnim oblacima, koji plove od Borovnika i munjama što sijevaju nad Gackovim gredama. 

Krnovske vjetrenjače izbijaju iz zemlje kao njena vrela, dok ova ćudljiva visoravan, koja sije bjelu smrt, kao kalopere s proljeća, izaziva strahopoštovanje i divljenje. Ko je jednom zagazio u mekana polja u koje noga upada kao u kakav prostrti zeleni jorgan, taj se opet Krnovu vratio.

Jednog sunčanog oktobarskog jutra, krenusmo put Krnova u borbu sa vjetrenjačama, kao Don Kihot i Sančo Pansa. Bile smo spremne da im u četiri oka kažemo šta mislimo o njima, pridošlicama, koje su , mislile smo, samo kvarile horizont, a ko zna kad i kako će ispuniti svoja obećanja o čistoj energiji.

Ali čim izađosmo iz Biovske gore, koju je jesen obojila bojama, koje ljeto nikad nije vidjelo, razoruža nas pogled na visine i daljine. Sa suncem u očima, ipak uspjesmo da izbrojimo njih 26, koliko ih se pružalo oko udoline između Ostrvice i Vjetrenih brda, kao neka tijara na glavi kraljice planine.

Utolismo žeđ na Krnovskom vrelu, gdje usput pronađosmo ostatke vukove večere.Jedno jagnje je platilo glavom svoju skitnju, pa nas zato sumnjičavo posmatraše šarplaninac, dok pokušavaše da potjera dvije neposlušne ovce i spoji sa ostatkom stada, koje bješe rasuto kao kamenčići po okolnoj padini.

Stigosmo do veličanstvenih vjetrenjača i otvorenih usta izrazismo svoje divljenje. One još nisu počele da se vrte, ali se nama vrtjelo u glavi dok smo pogledom prelazile od njihovog podnožja do vrha. Po prvi put da nas u našim istraživanjima neko moderno, ljudskih ruku djelo, ostavi bez riječi.

Na Krnovskom polju, vjetar nikada ne počiva, ali zato počivaju kosti Vuka Lopušine, opjevanog crnogorskog junaka i harambaše. Na tom polju je palo i 150 vojnika ozloglašene njemačke divizije ,,Princ Eugen’’,koji kukavički poklaše nedužne na Dolima i u Stabni.

Tu se odvila i bitka između partizana i četnika ’44.godine,  kada je uništen Gvozdeni puk. Mnoge je smrt presrela na Krnovskom polju. Neke ubi metak, druge bijeli snijegovi, dok Luku Marojevića, ubi starost. Naiđosmo kraj njegovog groba i ugledasmo lisicu koja bojažljivo šmugnu. Tek kasnije saznasmo da je Luka Šutov bio veliki gazda, najveći u Ćeranića gori, te da je naredio potomcima da nedelju dana po Ilinu dne, ispeku svake godine 50 litara rakije i da uz igru i veselje, pjevaju :,,Hvatajte se bijele ruke oko groba đeda Luke.’’ Već odavno niko ne igra i ne veseli se na tom mjestu. Jedini stanovnik donje Ćeranića gore, Milinko, reče nam da često ugleda  dvije lisice koje navrate do groba đeda Luke.

U gornjoj Ćeranića gori, stoje razbacane kolibice u kojima već odavno nema ni sanova ni kalica. Kako ih je nečija stara ruka, zaklopila jedne jeseni nakon zdizanja, takve su i ostale. Šporet na sredini, gvozdeni kreveti, uljane lampe, novine za potpalu… čekaju neke nove planinke. Čekaju, izgleda uzalud, sve dok ih vrijeme ne pretvori u kolibišta, sve dok planina ne postane divljina.

A nama nije nikad dosta divljine i prirode, pa se zaputismo doma vijugavim, povremeno i opasnim  makadamom, preko vjetrom šibanih ravnica Lukavice. Zatvorismo krug  preko Krnova i njegovih novih veličanstvenih ukrasa, preko prostranstava Lukavice i uvijek užurbane Župe, pa opet u grad.

Shvatismo da i u ova vremena, kad se na prirodu gleda samo kao na nešto što treba ukrotiti, pobijediti, zauzdati, ponekad je moguće da čovjek i priroda žive u simbiozi  i da  čovjek može svojim dijelom čak i da je uljepša, kao što jedna stara indijanska poslovica kaže: “Sve stvari su povezane, kao krv koja nas sve ujedinjuje.”

Ana Dragićević i Jovanka Komnenić