Zaboravljenim stazama: Kuside

Iz daljine je dopirala vesela cika djece koja su se trkala sve do starog rimskog mosta, koji je svojim vješto složenim kamenim blokovima, spajao ne samo obale i ljude, već i vjekove. Šuškalo se da kralj Nikola dolazi u svoje lovište  Zabran na Slanskom oku. Uželio se bješe čuvene pastrmke mladice koja u njemu stanuje.

Vrijeme prođe brže nego misao. Stari mlin je kloparao taman toliko da pokrene nostalgiju u srcima starijih seljana i polako je zamro zauvijek. Crkveno i školsko zvono pleli su nad selom mrežu melodije i harmonije, donoseci neko novo doba i jednu branu koja promjeni sve. Čovjek je ubio žubor jedne rijeke . Voda je polako  gasila žar na ognjištima, namočila tople postelje, nosila buce i opanke kao male crne brodiće, uvukla se u crkvu ,u grobove,u uspomene…

Te slike je stvarala naša mašta, dok smo jednog  vedrog  januarskog dana,  nijemo posmatrale zaleđene vode Slanskog jezera, u čijim se vodama skrio dio ovog sela. Uz slanske strane načičkale se kuće, svaka sa pogledom na jezero, koje se presvuklo iz plave u bijelu boju debelog leda. Neveselo posmatrahu međe i okućnice svojih nekadašnjih komšija, koje bjehu izronile željne umivanja suncem.

Tu, kroz vrata čuvene kafane Stari dvori, uđosmo u svijet Kusida, od kojeg je ostalo najviše ruševina i uspomena. To nekada kultno mjesto sastajanja omladine iz grada i umornih autobuskih putnika još uvijek čuva svoju auru u pukotinama kroz koje je šiknula puzavica, u hrapavim oslikanim zidovima na kojima se nazirao Lovćen i slika crnogorskog  kola, u jednoj crkvici isklesanoj u zidu i sihovima Njegoša ispisanim na drvetu: ,,Vražja sila odsvud oklopila; da je iđe brata u svijetu da požali , ka da bi pomoga.”

Naša neutaživa radoznalost , povede nas dalje, do ostataka staroga mlina. Krckao je led pod našim nogama i školjkice svud prosute, dok se blato klizalo i lijepilo za naše čizme. Decenije boravka pod vodom, presvukle su njegove masivne zidove kafenkastim slojem, dajući mu izgled neke srednjovjekovne građevine. Okrnjeni mlin, neokrnjene ljepote, ravnodušno čeka proljećne vode da ga opet potope. Kao da zna da će sjećanje na njega trajati duže od njegovog samog postojanja.

Crkvu Svetog Stefana Arhiđakona, čeka slična sudbina. Na proljeće, ona će opet zaspati mrtvim snom u utrobi jezera, ali će i vaskrsnuti, po ko zna koji put, kad zvijezda upeče i voda se povuče. Čvrsto se uhvatila za temelje nekadašnjeg grčkog manastira i rado žrtvovala krov samo da bi vrapci i galebovi  mogli slobodno da dolaze na molitvu.

Uz kafu i kolače i pogled na jezero, koji je odmarao oči i dušu, družismo se sa teta Zorkom Perović, jednom od dva stalna stanovnika donjeg sela. Sin joj bješe dosao u posjetu. Kažu selo samo vikendima oživi. Pričaše nam teta Zorka, da su 64 domaćinstva  napustila plodne ravnice donjih Kusida i raselila se , nakon izgradnje vještačke akumulacije. Škola, u čijem sklopu je bio i dom, već decenijama ne odjekuje ni od dječje graje, ni od pjesme i igre omladine.

Svoj smisao je izgubila i centrala na obali koja je crpljela vodu za čuvenog Ćira i slala je na Trubjelu.

U njenim riječima miješali su se ponos i ljutnja dok su navirale lijepe uspomene i priče iz davnina , ali ogorčenost što su uglavnom ljudsko neznanje i lakomost doveli do propadanja sela. „Ljudi su prolazni, a sve ovo ostaje“, reče dok pokretom ruke opisa krug oko sela, jezera i nebesa.

U smiraj dana,  uspentrasmo se do željezničke stanice Kuside u gornjem selu. Iznenadismo se impresivnošću zgrade u koju se smjestila jedna porodica. Kažu da je malo šta moralo da se mijenja i da će građevina zapamtiti još mnoge generacije stanovnika. Život u kršu, bez livada i sa malo obradivog zemljišta nije lak, ali oni i njihove komšije imaju nešto što drugi nemaju – hipnotišući pogled na Slansko jezero i treperava svijetla grada.

Onaj ko jednom upozna bar i djelić Kusida, uvijek će se nasmiješiti kad pomisli na selo koje je izgubilo pola sebe u dubinama  jezera, ali dušu je hitro prikupilo kao skute pred naletom vode i dijeli je svima koji će to parčence da cijene i čuvaju od zaborava.

        Ana Dragićević i Jovanka Komnenić