Zaboravljenim stazama: Miljkovac

Otišle smo tamo da bi čule lekciju iz istorije koju ne možemo naći u udžbenicima, a koju svako mora znati.

Zaputismo se put tog milog sela starim putem, iznaduzane trake jasenovi i grabovi su isprepletali vrhove grana, kao prste u ljubavnom stisku. Napravili su  tako zeleni tunel, koji propuštaše svjetlost i svjetlucaše poput smaragda.Tek se naslućivalo plavetnilo Komarnice u udaljenom kanjonu.

Tako omađijane ljepotom koju stvarahu haljine šumskih vila, skoro kao da iznenada upadosmo u selo. Iz grma iskoči zec, koji panično trčaše naspram nas sve dok se nije utopio pod skute te zelene hajine.

Prosule se kuće livadama koje izgledahu kao okamenjeni talasi uzburkanog zelenog okeana. U dnu jednog „talasa“, uz stari bunar, utaborila se jedna obična kula sa neobičnim ukrasima. Bjehu iskićeni  kula i dvorište, čak i sama ograda. Zajedno su postavljeni metkom probušeni šlem i poklopac bez lonca,lonac bez poklopca i pepeljara kojapamti  vremena kada je bila puna ćikova,šarene krpe i stari znaci upozorenja na opasnost…

Mogao bi se cijeli dan provesti  u otkrivanju novih čudesa. Iznad te neobične originalnosti ponosno se vijoriše zastava nad stolicom na čijem stolu bijahu presavijene novine na kojima su drijemale naočare, no ne zatekosmo vlasnika tog kreativnog kutka te kerenusmo dalje.

Ugledasmo čovjeka kako vrijedno rađaše u bašti i brzim potezom ruke skidaše znoj sa čela. Pored žurbe da se posao što prije završi, on rado odmori ćakulajući sa nama. Reče da u selu od nekadašnjih dvadeset samo dva dimnjaka tutnjahu ove zime. Nekadašnje kule od tesanog kamena, pokrivene šindrom, odavno su dobile moderan izgled, ali Miljkovac polako tone u zaborav.

To je još jedno od sela koje osta bez stanovništva nakon obnove i otvaranja fabrika. Od 79-te ne čuje se ni vesela cika nekada čak i preko 200 đaka iz škole koja je nosila ime narodnog heroja  Vasilija Pejovića. U nju se slivahu rijeke djece iz svih okolnih sela, a sada stara i nova zgrada služe za spraćanje ovaca.

Iako očekivahu neke druge goste, Božidar i Desa, brat i sestra, obradovaše nam se kao da su nas čekali. Uz domaće kisjelo mlijeko pričahu o mećavama kada se morao snijeg kidati da se dođe do štale i vode. Neizbježno, pomenu se i zlo proljeće 43. godine, kada u obližnjim Dolima vojnici Princ Eugen i Handžar divizija mučki pobiše 522 žitelja ovoga kraja, od kojih čak i 109-oro djece. Pričali su im stari kako su se krili u zbjegovima, da su se na prevaru mnogi vratili i stradali… Rekoše da obavezno moramo posjetiti to mjesto u kojem je prije 40 godina napravljen memorijalni kompleks.

Prije nego se uputismo Dolima obiđosmo rodnu kuću heroja Vasilija za kojeg Božidar reče da je bio pravi heroj, a ne da su izmislili nešto poslije rata. Ponosni sinovci su obnovili kuću i postavili na nju spomen ploču. Oko nje su napravili svoja utočišta od gadskog života, gdje dočekuju prijatelje, roštiljaju i uživaju u mirnoći sela.

U Dolima, tom strašnom stratištu pivskog naroda, dočekaše nas horovi prica i zrikavaca. Ni njihov crvkut, ni plavetnilo neba, ni ništa ne mogaše razveseliti atmosferu mjesta. Jeza se osjeća na toj zemlji koja je progutala kosti mrtvih. Kao da duše umrle djece i njihovih majki još uvijek ne napuštaju ove udoline u kojima ih posjekoše rafali, začuđene i poslije više od šest decenija krvožednošću neprijatelja.

Da se pivski mučenici ne bi nikada zaboravili, potomci podigoše kapelu po ugledu na najstariju Njegoševu kapelu i posvetiše je trećem obretenju glave Sv. Jovana Krstitelja. Tu se okupljaju svakog 7. juna da održe pomen precima. Ovo stradanje nije zabilježeno ni u jednom udžbeniku, ali neće biti zaboravljeno dok je Pive i Pivljana, koji ne samo da podigoše spomen park i kapelu, nego i konak i staviše pivsku krvavu bajku u pjesme, knjige i dokumentarce. Jecaj potomstva pjesnik najbolje opisa stihovima:

I vazduh nad vama mora da boli

Nad svim Pivama strašni Doli

Gdje je zemlja kroz strašne muke

U nebesa pružala ruke

Gdje vrisak očeva, majki idjece

Od samrtnika napravi svece.

      Ana Dragićević i Jovanka Komnenić