Zaboravljenim stazama: Nudo

U njemu sve cvjeta i buja i loza se nestvarno izvija iz te zemlje, koja je u izobilju rađala i plodove i heroje. U njemu se spajaju mirisi snjegova koji dopiru iz Bijele gore sa mirisom smokava koji dopire od Trebinja. Tu se, kao dva tajna ljubavnika,  susreću divljina brda i pitomina mediterana i žive kadkad u ljubavi,a  kadkad u zavadi.  Dok sazrjeva kivi u hladovini bora, bajkovitu dolinu zaliva  rijeka Zaslapnica, a bijelo vino grla nudolskih domaćina.

Jedne nedelje nađosmo se pred vratima crkve svetog Krsta, kraj koje je raširio krošnju  stari orah.U njoj su gorjele svijeće za duše mrtvih. Sa brežuljka, na kome se smjestila crkva, pružao se pogled na guste vinograde, dok se čuo huk Zaslapnice koja je gonila vodu brojnim razrušenim mlinovima, čije točkove više ništa ne pokreće. Proljeće je prosulo ljubičice, koje su stidljivo virile ispod polegle suve trave. 

Uputismo se kraj stare škole, čiji je krov i prozore progutala vatra.

Kraj nje, sagrađena je nova škola ,,Dragan Kovačević” u kojoj đačku klupu grije samo jedan đak. Zapitasmo se šta će se desiti sa ovim rasadnikom znanja kada on završi? Da li će se ugasiti život škole iz čijih klupa su izašli mnogi  znani i učeni ljudi? Jedan od njih je prvi doktor u Crnoj Gori, Jovan Kujačić, koji je liječio kralja Nikolu. 

Toga dana u školi ne zatekosmo usamljenog đaka, već Nudoljane u  svečanim odijelima, koja su nađenuli da bi obavili svoju građansku dužnost. Vesela ekipa od 6-7 mještana se okupi oko nas u želji da svako ispriča po koju anegdotu o svom kraju. Prvo upitasmo kako selo dobi ime. Kažu da je jedan čovjek iz Cuca dolazio na Bojanje brdo  i kada je ugledao dolinu skrivenu međ’  brdima, svojim specifičnim govorom je uzviknuo: ,,A nu do!” 

Nakon što ustanovismo naziv, pređosmo na ratove. ,,Vidite li onu isturenu stijenu put Bijele gore? Ona se zove Kum i ona je kum svima nama. Iznad je katun gdje je nekad bila Austrougraska vojska. Tamo je postajala žičara koja je ćerala balvane otole pravo u Risan. Sve su Nudoljani njima morali davati. Mnogi su tada umirali od gladi.” Zadivljene slušasmo njihovu besjedu o tome kako su Austrougari uzimali i svo grožđe od kojeg su pravili vino koje se pilo na bečkom dvoru. 

Pređosmo na Drugi svijetski rat. Tu sva priča počinje i završava sa onim za koga pjesma kaže:,,S kraja Bosne i mora, zna ga zemlja sva! Svud se slavom pročuo komandant Sava! ” O njegovim junačkim podvizima svi smo čuli, ali nam oni pričahu o tome kako je Sava vadio med iz jedne stijene. Pokazaše nam prema Mirotinskim gredama jedan dio koji se zove Biseničko brdo. Tu su pčele napravile svoju fabriku meda. Nepristupačne stijene su je skrivale i nekada se jedino moglo u nju ući pomoću sukna, koje su jednom prilikom odsjekli Turčinu Bisi po kojem mjesto dobi ime. Sava se dosjetio i napravio stube i priča se da je iz nje izvukao čak 16 mješina meda. Odavno pčele tu ne zuje. Ostaše samo legende i priče.

Nekada je na Zaslapnici bilo 45 mlinova, a u Nudolu samo jedan na izvoru Šanik. Gospodin Obren je bio ljubazan da nas povede do tog čudesnog izvora, koji kao da izvire iz same zemlje jer je njegovo izvorište rašireno kao rijeka. Zarobljeni u trnju i bršljanu, tužno propadaju ostaci mlina koji je spasio od gladi mnoga usta. 

Potom, uz nekolike čašice likera od čuvenih malina iz Bijele gore, posjedjesmo sa porodicom Jovanović. Vrijedni domaćin i domaćica, kao da se utrkuju koje će prije smisliti neki novi liker ili rakiju i sanjaju o danu kada će se baviti seoskim turizmom.

Nakon toga pođosmo do divnog čovjeka, Muja Kovačevića Mizare, koji je primjer kako jedan partizan i entuzijasta, svojim radom i umijećem ne dozvoljava da propadne kuća najvećeg heroja.

Vijori se petokraka na zastavi koju Mujo svake godine mijenja kada je vjetrovi i snjegovi unište. Uđosmo u kuću u koju se više nikada nijesu vratila 4 junaka, koji su poginuli na Sutjesci . Sava, njegov otac Blagoje, brat Janko i sinovac Dragan više nikada nijesu prešli kućni prag. Draganov otac Nikola je otišao u Ameriku još dok je on bio u majčinom stomaku, a kada se vratio, prvi put je ugledao lik svoga sina na bisti ispred škole po kojem ona nosi ime. U jednoj sobi stoji ogromna slika koja svjedoči o još jednom Savinom podvigu, kada je zajedno sa drugovima zarobio Italijansku jedinicu i oteo im motor sa kojim je vješto upravljao.

Trošnim stepenicama popesmo se do njegove sobe na tavanu u kojoj bubamare još uvijek sanjaju zimski san. Mujo planira da je osposobi da bude dostupna na korišćenje svim ljudima dobre volje koji cijene ovaj značajni kulturni spomenik. U zaseoku Mizara kolala je žilama junačka partizanska krv, ali je danas njihovih potomaka u  Mizarskom polju, pod Ćukovom gredom, sve manje. Kuće u kojima su se rodili junaci, danas su prazne. Ljeti se sve više čuju ćukovi koji poju neveselu pjesmu.

,,Navečer kad sjednem, mir me plaši”, sjetno izgovori Mujo.

Avanturu kroz Nudo upotpunio je obilazak vinarije Dabović, koju čuvasmo za najslađi kraj. Predivna Andrijana i njena simpatična majka nas dočekaše uz bogatu trpezu i žilavku za koju vjerujemo da je piće Bogova!  Malena vinarija je, zahvaljujući radu i zalaganju ove porodice, uspjela da pobere sve najznačajnije nagrade među kojima i srebro u Beču, nakon što su i Bečlije čuli priču o vinu koje se pilo na njihovim dvorovima. Atmosfera koja se osjeti kada zakoračite u vinariju je opijajuća, kao i sama žilavka koja se u njoj toči.  

Zbog ovakvog entuzijazma i gostoprimstva Nudoljana ubijeđene smo da će se vinogradi opet podići i vodenice opet mljeti i da će Nudo još dugo, dugo živjeti!

     Ana Dragićević i Jovanka Komnenić