Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

“Zaboravljenim stazama” od sada i među koricama: Podstrek da mladi češće otvore vrata kamenih kuća koje su im đedovi mukotrpno gradili

Privatna arhiva
  • Autor Marija Vujovic
  • 08.01.2023. u 08:40
Spontano. Iz velike ljubavi. Zajedničke. Ljubavi prema istraživanjima, avnturama, selima, ali i sjećanju na djetinjstvo, uspomene prepune topline. Eto bas tako su nastale “Zaboravljene staze”, koje su naše sugrađanke, Anu Dragićević i Jovanku Komnenić, odvele na 103 mjesta, odakle je nastalo isto toliko priča, sada sabranih i među korice.

“Kako smo obje tokom djetinjstva provodile raspuste na selima, upamtile smo jedno toplo vrijeme mudrih đedova i vrijednih baki, priča pored pucketave vatre, uzvarene varenike, ispijanje ćikarica kafa, igranje mauza i čuvanje krava. Obilazeći sela uspjele smo da se vratimo opet u to djetinjstvo. Svoju prvu priču smo napisale 2016. godine i vremenom smo tražile neku formu, koju smo kasnije uobličile u neku vrstu putopisnih reportaža, pričama o istoriji svakog sela, o značajnijim ličnostima, o kulturnim spomenicima i o nekom našem ličnom doživljaju sela”, sjećaju se Ana i Jovanka.

Tako su se, kažu, priče same nizale, čitaoci su jako lijepo reagovali što im je davalo volju da rade još više i posvećenije. Provele su tri godine u pisanju, sakupile značajne priče i uspomene…

“Ono što smo željele da postignemo je da se ljudi vrate na selo, ako ne zastalno, onda makar da ih podstaknemo da češće otvore vrata kamenih kuća koje su im đedovi mukotrpno gradili. Htjele smo da prikažemo život u selu kakav je bio nekad i sad, i da prikažemo koliko su mnoga sela opustjela i zaboravljena, zato je i upravo nastao naslov ,,Zaboravljenim stazama“”, dodaju one.

A obilazak raznih mjesta podrazumijeva i sretanje sa različitim ljudima, međutim, Anu i Jovanku su lijepo dočekali gdje god da su bile.

“Što se kaže ljudski i pošteno. Mnogi su nas zaustavljali na ručak i bili srećni da podijele njihovu priču sa nama. Uvijek smo tražili najstarije seljane jer oni su ti koji imaju najviše da kažu i pokažu. Sa velikim zadovoljstvom su ostavljali poslove da bi nam pokazali znamenitosti sela. Nikada nismo doživjele ni najmanju neprijatnost, već su nas mnogi ganuli svojom pričom i shvatili smo da su većina njih jako usamljeni i tužni jer pamtne neka srećnija vremena, kada su svi bili zadovoljni i veseli, a selo puno ljudi i života”, objašnjavaju one.

Obično bi pri obilasku spakovale par sendviča, termos kafe i krenule u avanturu. Zaputile bi se u neko selo nakon malo istraživanja o njemu, ali su, kažu, najviše saznavale tako što pokucaju na vrata prve kuće koja bi ih uputila na najstarijeg seljanina.

“Imale smo običaj da prvo obiđemo dva najzančajnija objekta svakog sela, a to su škola i crkva. Pisale bismo o bratstvima koje tu žive, o značajnim ličnostima, o broju stanovnika i učenika nekad i sad. Inspiracije nam nije falilo jer bi nam samo selo ispričalo svoju pomalo tužnu priču. Obišle smo većinu sela Nikšića, Šavnika i Plužina i par iz Danilovgrada koja su bila na samoj granici”.

Na pitanje koja im je najdraža priča, odgovaraju da je svaka na neki način posebna.

“Možda su prve priče malo mršavije, da tako kažemo, ali vremenom smo našli tu punoću koja nam je u početku falila. Kao što je svaka osoba lijepa, tako je i svako selo lijepo, ali ima onih koje je priroda više darivala i nagradila malo ljepšim pejzažima, pa je o njima bilo lakše pisati. Možda nam je najdraža priča o Bijeloj jer je bilo neko čarobno proljeće toga dana, a i samo selo je puno istorije i ljepote, pa bi nju izdvojile. Većina ljudi ni ne zna za ljepotu koja neka sela skrivaju. Mi smo bile zadivljene kada smo otkrile klanac Duge gdje su nekada postajale tri turske kule na tri sata hoda i jedna velelepna čatrnja u Nozdri koja je i dan danas u funciji. Zatim srednjevjekovni Jerinin grad u Morakovu, arheološko nalazište u Riječanima, kao i mnoge kule i druge kulturni spomenike koje su prepuštene zubu vremena”.

Skoro svaki put kad bi pošle u svoja istraživanja dešavale bi im se neke neočekivane situacije. Srećom, uglavnom lijepe. Ipak, u pivskom selu Seljani desila im se i pomalo neprijatna situacija zbog nepoznavanja terena.

“Kako je seoski put bio mokar od kiša i klizav od lišća bile smo primorane da stanemo na sred puta jer je automobil stalno proklizavao put opasno kose provalije podno puta. Dok je jedna ostala uz kola, druga je pošla u selo u potrazi za vičnijim vozačem koji bi nam pomogao. Međutim, u skoro pustom selu niko od stanovnika nije bio vozač. Srećom, kako su navikli da se međusobno ispomažu sa okolnim selima i nama su pozvali u pomoć momka iz susjednog sela koji, skoro bez riječi, za tren oka  vješto izveo nas auto na sigurnu stazu. Nema potrebe pričati da smo našu avanturu prijavile porodicama tek mjesecima kasnije”, sjećaju se one.

Sve ovo, zaslužilo je da se dobije i štampani trag.

Želja da nastane knjiga, ističu Ana i Jovanka, odavno je tinjala u njima, jer smatraju da ništa nije dovoljno dobro ako se ne stavi među korice knjige.

“Knjiga je obimna jer smo obuhvatili sve priče iz 103 sela i smještena na je skoro 500 stranica lijepog papira, zajedno sa svim fotografijama. Posebnu vrijednost imaju slike i priče starih ljudi kojih nažalost više nema. Izdavač ove knjige je firma Rubik DOO koja nam je omogućila realizaciju našeg sna, dok je sjajan dizajn korica odradio David Delibašić. Posebnu zahvalnost dugujemo gospodinu Zoranu Peroviću koji kada je pročitao priču o rodnim Macavarima, bio toliko oduševljen da je rekao ,,Ako ikada budete radile knjigu, ja ću vam uraditi prelom dzabe“. Knjiga će se u januaru naći u prodaji, dok planiramo i promociju iste u februaru mjesecu. Mislimo da mnogi mogu pronaći neku priču iz rodnog kraja, ali i naučiti nešto više o Rudinjanima, Župljanima, Banjanima, Pivljanima, Drobnjacima, Uskocima, Pješivcima i mnogim drugim. Mislimo da vrijedi da se nađe na polici nečije kućne biblioteke”.

Preko 100 priča, svjedočenja vremenu, promjenama, životu i suživotu… ipak, još mnoga sela koja čekaju na Anin i Jovankin dolazak.

    ,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

    Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

    1

    1. Veliki pozdrav za Anu i Jovanku. Hvala im što su nas vratile u dane djetinstva i oživjele uspomene na ljetne raspuste koje smo provodili sa bakama i djedovima.

    Ostavi komentar

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

    Povezani članci

    Nikšićanin D.Đ. (45) uhapšen je zbog sumnje da je povezan sa nezakonitom proizvodnjom marihuane na plantaži pronađenoj u oktobru prošle godine u nikšićkom naselju Vir.