Zaboravljenim stazama: Ostroško Međeđe

Kada kažete ,,Međeđe”, oni koji nijesu bili pomisle na film ,,Ljepota poroka” i čuvenu rečenicu:,,Čo'jeku moj, vodi me u Međeđe”, dok oni koji su bili, pomisle na gostoprimstvo sestara Mijajlović, pa požele opet tamo da odu.

Toga kasnog julskog dana jedna zaboravljena makadamska staza nas dovede do njih. Užareni asfalt zamijenismo tek proširenim i rudom posutim putem, koji se poput crvenog konca protiv uroka motao oko krivina. Svako malo zastajasmo da naberemo bokore planinskog čaja po kojem mora da su crtali one slike u knjigama iz botanike.

Prolazismo poznatim pejzažem koji nas prije neku godinu povede u Ponikvice i  Javorak, pa obećasmo da ćemo pri povratku napojiti tijelo i dušu na ponikvičkom izvoru Trulo. Prije nego se počesmo spuštati pravcem za koji nam znak reče da je put Međeđeg, nešto nam kaza da svratimo do jedne vikendice kojoj se samo krov vidio sa puta. Dočeka nas čupavi crno-bijeli pas, čiji je drugar lijeno zijevao pored vrata kolibe,te nasmijana domaćica Vidosava Damjanović i kćerka joj Vesna.

U hladu oraha, saznasmo da Vesna i njena porodica žive baš u Međeđem, a ljetuju u Ponikvicama. Čim srede sijeno u selu izlaze u Koprivni do jer je tu paša odlična, mlijeko masno, a to znači da su i sir i skorup dobri i ostaju sve do Petrova dne. Ono po čemu se Međeđe razlikuje od ostalih sela je to što ni u 21. vijeku nema struju! Poslovi obaviljaju se za dana jer se uveče uz šteriku spremi večera i svi idu rano u krevet. Podigla je Vidosava sa suprugom šestoro djece u tim uslovima. Vesna reče da ide u treći srednje. Dobile su ona i sestra smještaj u gradu, pa dolazi kući vikendom, dok idu u školu. Kaže da joj ljeti nedostaju drugari iz grada, ali na jednom mjestu, dok čuva, nađe dobar signal za internet, pa nije odsječena od svijeta. Imaju male solarne panele kojim mogu da napune sijalicu i telefon. Ipak, kažu, čovjek se na sve navikne, pa i na nedostatak udobnosti savremenog života.

Pozdravismo se sa Vidosavom i Vesnom čiji izgled i osmjeh nijesu nikako odavali nezadovoljstvo životom, pa nastavismo putem koji je prolazio kroz zeleno more bukvi i paprati, koji bjehu zauzeli livade. Otesmo na jednom mjestu mirisni vrijesak pčelama i bumbarima, znajući da im je ipak ostalo i više nego dovoljno.

Lažno zavedene slikom sela koja nam je ostala iz filma ,,Ljepota poroka” ,iznenadismo se kada se pred nama otvori široka i dugačka poljana zagrljena šumom. Prođosmo između seoskog groblja, koje čekaše vještog kosca da ga sredi i suvog korita periodičnog Lučkog potoka, koji potekne selom kada padnu velike kiše. Livade bjehu pokošene, voćnjaci sređeni, vrtovi zabujali, samo ne vidjesmo nikoga da mu nazovemo dobar dan.

Prkosni klasovi, gordo su se uzdizali kao kakvi čuvari polja. Napuštene kućare čekale su lovačke pse da se opet u njih sklupčaju. Pođosmo stazom mirišljavom od raznovrsnog ljekobilja i ukrašenom svim njegovim bojama do kućice u šumarku gdje zatekosmo Kosu i Jovanku Mijajlović.

Prekinu Jovanka raspremanje mljekara kada nas viđe, a Kosa, iako u godinama, skoči da se napravi mjesta za iznenadne goste. Kažu da su navikle da im stalno neko naljegne. Nikada više od tri dana ne prođu da nemaju goste. Dolazi familija, dolaze ljudi iz sela koji su odselili kad se povrate da pokose, urede bašte…Bili su im jednom mladenci iz Pariza koji su pješke krenuli u obilazak pravoslavnih manastira, pa zalutali na putu do Ostroga, koji je udaljen svega 5km vazdušne linije,a do kojeg vodi skrivena stazica kraj potoka koju često promaše. Ipak im najviše dolaze lovci. ,,Mi zaista nijesmo bili pustinjaci jer kad dođe vikend, napuni se kuća  lovcima, ali sad udariše đavolji zabran tri godine. Jedna prođe, dvije ostale”, tužno će Kosa. Većinu lovaca vežu tople uspomene na Jovanku koja je radila u Vatrogasnoj službi i Kosu, koja je svoj radni vijek provela u školi ,,Luka Simonović”.

Nije im žao što su se vratile na selo nakon odlaska u penziju, da budu sa sestrom, koja nikada nije napuštila Međeđe, a koja je umrla prije godinu dana, ali kako kažu ,,svakim danom se gore može”. Struja im ne fali, televizor im ne nedostaje, radio tandara… Ljudi stalno dolaze, a i lisice zbog kojih su nakačile po granama lonce, poklopce, limenke da zveče na vjetru i prepadaju ih. Drže jednu kravu Šaru i junicu Ćetulju , nekolike crne i bijele koke, dva razigrana psa i jednog žutog mačka. Ako šta treba do grada, Jovanka pođe kolima. Kaže Kosa :,,Šćela sam i ja da polažem vozački, pa počeli ljudi da mi se sprdaju đe dvoje iz jedne kuće da vozi, te odustah…kami onome te drugoga sluša.’

Rekoše da se nekada u selu nije živjelo od plata i gospodstva, nego se izdizalo živo i brali se čajevi kojih ovdje ima ,,svakakvije na svijet’, samo ako ih čo'jek poznaje.”. Djeca su išla prva četiri razreda u školu u privatnoj kući u selu, a onda ko je kud mogao. Sjetiše se kako su ih učitelji tukli prutevima,ali tvrde da su bolji đaci bili no ovi današnji. Morao se poštovati stariji.

Lijep je bio suživot Mijajlovića, Damjanovića, Stanišića, Milatovića, Petranića, Milanovića i Đurovića, pa iako geografski pripadaju Danilovgradu, životom su uvijek više bili vezani za Nikšić jer do njega vodi jedini put iz sela. Pamte kada je selo bilo puno, da je imalo preko 100 potpisnika peticije da se pripoji Nikšiću, ali želja im nije ispunjena.

Blagi povjetarac je strujao na tremu njihove kuće, zujale su ose,muve,pčele, kokot bi povremeno zakukurikao, dok su nam ove dvije blagorodne sestre  pričale svoju priču uz kafu. Zasjedosmo kod njih kao ni kod koga prije, opijene Kosinim sjećanjima na mladost i radne dane u školi. Malo žena zna da priča tako lako i zanimljivo. Skoro da bi se svaka njena rečenica mogala citirati. Ona dok priča, kao da crta. ,,Odole dotle”,pokaza prstom u daljinu ,,vidiš te Drame..bilo je tuda više od 40 domaćina. Zimi padne snijeg, pa se naprave prtine, pa jednu noć na igranku u Jabukovine, drugu u Buavice..igrali smo dok ne svane, te odatle idi čuvaj i pomaži što treba. To je bila ljepota.”

Rekoše nam da se u njihovom selu nije snimao čuveni film Živka Nikolića, što nam potvrdi i sam zeleni pejzaž sela za razliku od kamenitog krševitog pejzaža iz filma. Možda bi neko mogao da snimi film o dvije sestre koje kao vučice dočekuju zime, a kao majke goste. Kažu da u selu više ni međeda nema. I oni su nekuda otišli.

Na povratku ne mogasmo, a da ne prošetamo selom i prenemo ga iz dremljivosti našim glasovima. Obiđosmo vrtove da vidimo hoće li biti klasova, bunare koji drže selo u životu. Zađosmo u bujnu izdivljalu šumu, napravismo talase kroz paprat i pojedosmo po koju malinu.

Na radiju je svirala klasična muzika dok smo se polako udaljavale od Međeđeg. Znale smo da lijepa priroda i blizina grada neće zadržati selo od umiranja kada odsele i umru njegovi poslednji Brđani. Teška srca zaključismo da Međeđe najvjerovatnije svira svoju poslednju simfoniju… da će selo bez struje ostati u potpunom mraku…

              Ana Dragićević i Jovanka Komnenić 

        Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME