Zaboravljenim stazama: Petnjica

Nova magistrala oštro siječe selo na Gornje i Donje, koje se protezaše na oskudnom jesenjem suncu. Skrenusmo pravo na sunčanu stranu, putem pod Petnjičke grede u kojima su zjapila ogromna usta Šujove pećine, koja kao da je strpljivo čekala da proguta jato ptica. Negdje iz centra sela odjekivaše lavež psa, dok je selo izgledalo kao da je utonulo u zimski san.

U tišini, de ne remetimo sanak sela, uputismo se padini niz koju, kao da se razmotao kameni ćilim. Bješe to veličanstveni spomenik sa amfiteatrom, posvećen Vuku Karadžiću.

Njegove guste brkove i čupave obrve umjetnik je zauvijek zapečatiao u najneobičniji spomenik koji ikada vidjesmo. Nekolika kamenja, koji izgledahu kao da su iznikli iz zemlje, bjehu sve što vrijeme nije uspjelo da izglođe od nekadašnjeg toplog doma iz kojeg ratovi istjeraše Vukovog djeda, a Vukov izvor kao da grgoljaše i žuboraše azbuku, ispočetka, bez prestanka i bez umora.

Seoski puteljak, koji bješe prekrila zelenkasta koprena lišća i trave i nad koji se nadvijahu grane teške od neubranih šipuraka, povede nas preko mostića, pa do crkve oko koje su se okupili na vječni počinak sve sami Karadžići.

Pod crkvu se slivaju i vode koje poslije većih kiša izbijaju iz svakog otvora u zemlji, kao i iz Šujove i Vasiljeve pećine, koja se, za razliku od Šujove, stidljivo skrila u grede. Od huke vode i kloparanja mlinova ostala su samo zaboravljena mliništa.

Zima je seoski život svela na brigu o malo stoke što bješe u selu i na brigu o ogrijevu.

“Nekada se u selu nije pričalo ni mislilo o tome koliko snijega pade, jer je bilo toliko ljudi i stoke da bi se sve to brzo utabalo.” reče nam Simeon Sićo, koji sa starom majkom godinama živi u selu.

Životne prilike provele su ga cijelom bivšom nam državom, a i dalje i vratile opet u Petnjicu. Bješe zadovoljstvo slušati nekoga ko sa toliko ljubavi priča o svom selu, ali i o cijelim Drobnjacima, slijedeći onu Andrićevu misao da je svaki čovjek najviše dužan svom zavičaju.

Simeon nas provede dijelom istorije Petnjice, kao kroz neki film. Pođosmo od kraja 18.vijeka i čuvenih vojvoda, Joka, Mitra, Stojana i Šuja Karadžića, koji su bili vojni i politički stratezi pokreta za oslobođenje od Turaka. Na spomeniku u porti crkve ispisani su stihovi kralja Nikole posvećeni  Šuju: “Ni kosovski vitezovi od teb bolji njesu bili. I oni su a ti nikad ne podleže turskoj sili.” Naš film se ubrza do prkosnog kapetana Milovana Mimova, koji je odbijao poslušnost kralju Nikoli, pa do trenutno najpoznatijeg Karadžića, Radovana.

Duhoviti Sićo nam reče kako u Drobnjacima imaju četiri čuda neviđena – rijeku Šavnik, koja izvire i uvire u Šavniku i koju za vrijeme suša po nekoliko puta dnevno hvata “mukavica”, tačnije voda u koritu presuši. Drugo čudo je što sunce u danima oko ravnodnevnice dva puta u toku dana izlazi i zalazi. Gornja Bijela je dolje iako joj naziv drugačije govori ,dok je Donja gore, a četvrto čudo  je što imaju tunel koji je sa jedne strane dugačak 142, a sa druge 169 metara.

Ledeni vjetar nas ubrzo iznese u Gornje selo, u Pušinu koja je to ime s pravom zaslužila. Sunce je gubilo snagu svoje toplote pred vjetrom koji je duvao i frktao kao bijesan konj. Prijatni čika Bogdan ispriča nam kako u cijelom  selu zimuje samo 5 porodica, đaka odavno nema, ali još uvijek ima momaka za ženidbu.

Putevi kojima je on nekada išao u školu, a kasnije na posao u Šavnik, davno su zarasli jer sad svi idu novom džadom. Oni što odu s početkom zime, dolaze sa pticama sa juga, ali poznati slikar Dragan Karadžić često doleti do svog sela, kao što se i same uvjerismo.

Kovitlao je vjetar našim kosama dok smo posmatrale selo koje je sa poslednjim zracima sunca samo dublje tonulo u zimski dremež, dok su se Godijelji, kao kakav radoznali komšija, naginjali sa greda da vide ko li je to došao u posjetu susjedu Petnjici. To je selo koje možda lagano zaboravljaju njegovi izdanci koje je vjetar raznio, kao maslačak na razne strane svijeta, ali koje istorija zaboraviti neće. Selo koje se diči svojom epikom, koju njegovi preostali stanovnici pričaju dirljivo lirski.   

    Ana Dragićević i Jovanka Komnenić