Zaboravljenim stazama: Podbožur

Od toga doba uz njega se vezuju mnoga vjerovanja i simboli. Simboliše čast, bogatstvo, ljepotu, ali i stidljivost. Kada toga majskog dana pođosmo u pohode božuru na Božurevo brdo, ne dočeka nas nijedan cvjetić. Stidljivo se skrivahu od dva radoznalca, vjerovatno u strahu da bi možda ostali bez svojih veličanstvenih glava. Zato se uputismo u selo, koje se bješe razbaškarilo pod brdom. Pružismo noge Podbožurom.

Magistrala kao da je prerezala selo na pola i ne znamo da li je polako ubijala selo ili je upravo zahvaljujući njoj još slabašno pulsirao život u njemu. Možda oboje jer do 1976.godine., kada je prugom uskog kolosjeka prošao poslednji voz, selo je vrvjelo od seljana, dolaznika i prolaznika, željezničkih radnika… Srijedom su se okupljali iz cijele Crne Gore na veliku stočnu pijacu… U niskoj, dugoj zgradi dijelile su zid kafana i prodavnica, uvijek pune ljudi…

Četrdeset i kusur godina kasnije fijuk vozila koja jure magistralom, ne dozvoliše nam ni da zamislimo kako su tuda nekada kloparale kompozicije voza i prolamao se pisak lokomotive.  Stare zgrade željeznice sa kojih su ljudi i vrijeme zgulili sve što se moglo zguliti, zaogrnule su svoju golotinju puzavicom i trnjem. Pokunjeno posmatraju kafanu, preseljenu u novo zdanje, preko puta magistrale . Po rafovima u prodavnici paukovi pletu mrežu. Pred njenim vratima više nema djece razbijenih koljena, koja čvrsto držeći siću u rukama traže kesu karamela.

Da na vratima ne šuštaše požutjela hartija na kojoj je pisalo „Biračko mjesto 77, zgrada OŠ Podbožur“, dugo bismo se pitale šta je bilo  to zdanje. U školi, u kojoj su nekada pjevali đaci, sada čusmo samo cvrkut prica, koje su napravile gnijezdo u učionici. Ispred ugledasmo  zelembaće, koji su se gušterali ispod rascvjetanih glogova i jeli gusjenice. Nastavismo dalje makadamskim bočnim putem, čudeći se tolikom broju međa i omeđenih livada spremnih za koševinu, a nigdje nijedno grlo stoke da ih pase. Iznenada naletjesmo na starinsku, svedenu, crvenu kapiju sa velikim krstom na vrhu. U ogradi samo dva groba, jedan stari kameni i jedan noviji mermerni, ali toliko utonuli u travu i jasenovinu, da im se nikako nije moglo prići.

Naša nezadovoljena radoznalost se zato jako obradova kada naletjesmo na jednog od jedanaest stalnih stanovnika sela, Nikolu Kovačevića. On živi sa tetkom i bratom  i drže samo dvadesetak ovaca, koje su neuznemirene našim prisustvom, žulile travu, zabijeljelu od bijelih rada. Reče nam Nikola da u selu žive samo Kovačevići, koji se sahranjuju u Spili  i Perovići, koji se sahranjuju na Trubjeli. Zato selo nema crkve, ni groblja, mimo ta dva zarasla groba koji reče da su Kovačevića. Njih jedanaestero živi u  pet domova, a nekada je bilo 30 kuća u selu. Kada je Nikola bio u četvorogodišnjoj seoskoj školi imao je čak 42 školska drugara.

Odosmo dalje u visinu sela, odakle bismo mogle baciti pogled na Božurevo brdo u kojem živi sam samcijat jedan Kovačević. Povede nas džada u zatalasane poljane bijelih rada, prošarane rozim, plavim i žutim cvijećema, koji ipak nisu uspjeli sakriti jedno staro guvno na kojem se vjerovatno decenijama nije vršilo žito. Skoro na vrhovima prstiju kretasmo se poljskim cvijećem, praveći bukete i ukrašavajući kosu tratinčicama.

Nemušto nas posmatraše modrozeleno Božurevo brdo, zakićeno kasnoproljetnim vijencima lišća, trava, cvijeća, zanoveti…

Zamirisa matičnjak ispred jedne stare napuštene kuće i odmami nas baš kao pčele put njega. Jedan pogled u kuću kao da nas magijski prebaci u ono vrijeme o kojem nam pričahu naše bake, kada su kuće imale samo hodnik, odžakliju, gdje je bilo ognjište i zajedničku sobu za spavanje. Zamišljasmo kotao na verigama iznad još vidljivih ostataka ognjišta, lonce i tave, užurbanu domaćicu… A u sobi madrace punjene kukuruzovinom, suknene gubere, bukete mirisnog cvijeta sindovilja, gurnute u robu i zakačene po zidovima da uljepšaju mirni san težaka.

U predvečerje, uputismo se domu porodice Perović, da čujemo još što o ovome rascvjetanom selu. Zatekosmo samo domaćicu Zoricu, koja je privodila kraju svoje obaveze. Ostali članovi porodice polako su stizali sa svojih poslova. Suprug Neđeljko od ovaca, a sin Veselin dođe iz oprašivanja krompira sa rodbinom iz grada, Đurom i sinom mu Nikolom.

Priča Zorica kako, već kada se ona udala, selo biješe prilično raseljeno, pa joj zato nije čudno što je komšiluk daleko i malo ga ima. Magistrala je blizu, samim tim i grad, pa i oni skoknu do grada, a i dođu rođaci. Sjeća se i ona igranki po kućama, čak i mladi Nikola ih pamti. Pamti Nikola i kada je kao mali išao po bombone u seosku prodavnicu, zatvorenu krajem devedesetih.

Reče nam Đuro da škola ne radi više od 30 godina. Ono nekoliko djece što ne bješe završilo, preseli se u školu u Bijele Rudine. Prisjeti se života dok je ljude okupljalo u selo čuveno neograđeno pazarište, na koje su malu i veliku stoku dogonili iz svih okolnih sela, a odatle je prispijevala u sve krajeve države. Prisjeti se pruge, vozova i života za koji nijesu vjerovali da bi mogao tako iznenada da zamre. Imali su u kući te 1976.god. televizor na akumulator, pa se bjehu okupili iz sela ljudi da gledaju poslednju Ćirovu vožnju. Mnogi su, naizgled čvrstog srca, pustili suzu opraštajući se sa Ćirom.

Oprostismo se i mi sa Perovićima. Doduše tek iz trećeg puta. Teško je bilo krenuti iz jednog doma toliko punog dobrodošlice i priče. Teško je bilo napustiti zazelenjeli i mirisni Podbožur. Teško je bilo ne svratiti bar još jednom uz strane Božureva brda i potražiti stidljivi cvijet, iako nam rekoše da je vjerovatno već prošao. Još jednom se uvjerismo da iako često prolazimo kroz Podbožur, ljepota i priča se kriju uz one staze kojima se rjeđe ide.

     Ana Dragićević i Jovanka Komnenić 

Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME