Zaboravljenim stazama: Pošćenje

Poslije doseljenja Kosovčići, negdje milom, negdje silom, zauzeše predjele koji su pripadali starosjediocima Kričima i postaše rodonačelnici skoro sveukupnog današnjeg stanovništva drobnjačkog. Dva brata Kosovčića, Đurjan i Omakalo, naseliše jedan selo Duži, a drugi selo Pošćenje. Tako da se ova dva sela smatraju najstarijim drobnjačkim selima.

Neko je jednom rekao da se dobrim dušama vrata otvaraju, pa tako i nas, poslije nekoliko kišnih dana, iznenadi prijatno jesenje sunce koje nas je pratilo duž krivudavog šavničkog puta, sve do Pošćenja. 

Za razliku od mnogih, mi nijesmo bile željne adrenalinske avanture kroz kanjon Nevidio, već smo željele prošetati seoskim putevima, probesjediti sa seljanima, naučiti nešto novo iz istorije, čuti koju legendu i vratiti se u grad sa torbama punim utisaka i novih znanja.

Pošćenje svakog dolaznika i prolaznika dočekuje svojim modrim draguljima, čuvenim Pošćenskim jezerima, koja kao dva oka prate ko u selo dolazi i koga već odavno nema. Malo i Veliko jezero stidljivo skrivaju  ljepotu trskom i lokvanjima u želji da sačuvaju svoju netaknutost. 

Iz nih kao da dopire zvuk kakvog strašnog jezerskog bića koje živi na dnu, ali kad se pažljivije oslušne, shvatiš da je to zvuk bezbroj ptica, pomješan sa kreketanjem žaba koji se svađaju i bore za svoje mjesto u tom vodenom dijelu sela. Ljudsko sjećanje ne pamti da su ova dva jezera ikad presušila.

Krenusmo pješaka kroz selo, pored kućice koja se skoro priprla uz vertikalne grede i odozgo u društvu razigranog jata vrana, uživala u pogledu na jezera. 

Samo je žubor vjetra kroz breze nadjačavao ptice. Puteljak, koji kao da bješe iskočio iz neke Andersenove bajke, povede nas do jedne velike kule. Bajka se tu ne završava jer u kuli živi prijatna bakica Milijana, okružena fantastično plavim slikama. To su djela njenog pokojnog brata Ratimira Pušelje, akademskog slikara, kojeg je život odveo u Sloveniju. 

Staricu, čiju je vedrinu slomila bolest i velika žal za umrlim bratom jedincem, samoća polako ubija. Više nema skoro nikoga da je obiđe i da sa njom porazgovara, pa se ozari kada nas ugleda i kao da smo joj najrođenije čvrsto zagrli dok joj niz izborano lice potekoše suze pričajući svoju tužnu priču. Drhtava poštena ruka ove bakice nam pokloni ,,dvije crvene jabuke, za dvije lijepe đevojke”.

Sa jabukama u rukama pođosmo dalje kod Puniše, nekadašnjeg učitelja, kojeg su, kako sam reče, nekad mnogi slušali, a sada penzionera koji sluša svoju „babu“. On jedva dočeka priliku da batali sa zadatim mu poslovima i da nas provede selom za koje su mnogi rekli da je najljepše u Crnoj Gori. Puniša nam objasni i zašto je to tako jer nije ljepota samo ono što oko vidi. Selo, osim jezera ima još i bezbroj izvora, zemlja je plodna i rađa u izobilju sve sto se u nju baci, zime nisu ništa jače nego u gradu… Ali, ni dobri životni uslovi, ni ljepota okruženja ne uspijevaju zadržati ljude u Pošćenju. Zimuje tek dvadesetak domaćinstava sa ukupno 25 članova. Škola je poslednjeg đaka ispratila prije desetak godina. Svi se zato raduju ljetu, kada se svaka kuća otvori i začuje se dječja vika sa svih strana. 

Naš hitri vodič, povede nas do crkve okružene srednjovjekovnom nekropolom stećaka. Nekada je to bio saborni hram cijelih Drobnjaka. Pretpostavlja se da je sagrađena malo poslije dolaska Kosovčića. Cijeli taj potez se zove Banovina jer su u blizini crkvene porte nalaze  zidine jedne građevine za koju kažu da je pripadala Orli-banu Kosovčiću, kome se pripisuje podizanje danas porušenog manastira Jelovice u kanjonu Nevidio, između sela Pošćenje i Duži. Manastir je porušen u XVIII vjeku, a potomci vjeruju u njegovu skoriju obnovu i zato je nedavno postavljen krst na grebenu iznad sela.

Uski afaltni put, po kome su u naletima slijetali čitavi oblaci zlaćanog lišca, dovede nas među kule, koja je svaka još uvijek topli dom. Jer nekada su samo bogati mogli da imaju kamenu kuću nad izbom koja se tada nazivala kulom.

Njih nijesu uspjele da unište ni vatre osvete Dedage Čengića, koji je u želji da osveti svoga oca Smail-agu Čengića, svaku zapalio i poručio da će zapaliti čak i pasji kolac,  ali i bijesni Derviš-aga bijaše čovjek te im stogove sijena ne zapali. One su nijemi svjedoci brojnih krvoprolica, ali i mira, mnogih smrti, ali i rođenja i ostaće još dugo vjekova da svjedoče i pamte.

Sunce nas je mamilo dalje, do sela koje se vješto sakrilo iza okomite Žute grede, obećavajući neke drugačije horizonte i još pokoju priču. Uputismo se kraj kanjona Komarnice put sela Duži…  

Ana Dragićević i Jovanka Komnenić