Zaboravljenim stazama: Smriječno
- Autor onogost.me
- 06.11.2016. u 13:42
Sa planinskih masiva Ledenice duvao je ledeni vjetar, šireći studen kroz selo. Uvlačio se pod svaku krošnju, dok se drveće rvalo sa njim kao živo biće, boreći se za opstanak svakog suvog lista.
Raspomamljeni vjetar je raspršivao vitinu i igrao se sa njom stvarajući magijski prikaz za pamćenje. Jesen je brisala boje, koje je nedavno raspukla po gorama, dok zelenilu smreke ništa nije mogla, a po njoj je selo Smriječno dobilo ime.
Kraj seoske crkve, opasane raskošnom ogradom, zatekosmo ljude u crnom. U selu žalost, čekaju se pogrebna kola, dok se puteljcima slivao narod iz gornjeg sela koji je krenuo na pokajanje u najljpšim bluzama i crnim kaputima.
Sa vjetrom u leđa, krenusmo utabanim stazama u čijem blatu su se ucrtali otisci stopala, papaka i šapa. Zastasmo ispred velelepne kamene kule čije su škure tužno cviljele, dok su okna puna paučine upijala zrake sunca. Ona je bila prva, od mnogih, na čijem pragu ne zatekosmo domaćina.
Vrata u kući Varezića bijahu otvorena.
Kraj šporeta, na krevetu, sjedjela je osamdesettrogodišnja starica ispod čije marame je virila sniježno bijela kosa. U društvu sina i kćerke nam pričaše o vremenu kada je u selu Smriječno bilo 50 domova. U svakoj kući je živjelo oko 20-ak članova. Danas ih ima svega 15-ak hrabrih koji su ostali da se bore protiv snjegova i samoće. Rekoše nam da je ovo rodno selo prof. dr Božidara Tadića, kao i Ljubomira Tadića, oca nekadašnjeg predsjednika Srbije Borislava, koji ga je jednom prilikom i obišao. Kroz priču, zađosmo u vremena Turaka za koje je ovaj kraj bio koban. Iznad sela nalazi se visoravan Muratovica, koja dobi ime po Muratu, koji tamo pogibe. Na njoj su četiri puta poraženi Turci. Postoji i Mustafina greda, gdje pade Mustafa i Asanov izvor sa kojega je poslednji put pio Asan.
Dotakosmo se i vremena Njemaca koji su ‘43. godine bombardovali selo. Srećom, seljanima je tada pružila zaklon planina Ledenica po kojoj su se skrivali od neprijatelja. No, dvoje koji se zatekoše u selu platiše glavom, dok se Đorđije Varezić spasio smrti tako što se uvukao u obližnji trap.
U katunu Tadića, skrivena među šumicom, nalazi se koliba u kojoj nađosmo dvije planinke, koje su se vojnim điladima, kapama i maramama inatile hladnoći, dok su kraj starog šporeta ispijale kafu.
Obradovaše se gostima, pa nam se uz čašicu prijatnog razgovora, požališe kako su nekada imali ovčarnik i prodavnicu na Muratovici, koju su tri puta obijali, pa sada za svaku potrepštinu moraju da idu u Plužine. Simpatične ženice nas otpratiše uz lijepe želje i srdačno mahanje.
Uputismo se ka Muratovici sa koje nam je pogled letio od vrhova Ledenice, preko Volujka, pa sve do Prutaša, koji se plavio u daljini.
Pružismo korak poljanom kojom su nekada stupali vojvoda Lazar Sočica, kapetan Vule Adžić, kao i narodni heroj Sava Kovačević o čemu svjedoče dva spomenika. Za kraj, osta mala bijela škola pokraj crkve, besprekorno sređena učionica sa novim podovima, vratima i prozorima, ali na čijoj tabli pišu samo dva učenika.
Smrkavalo se u Smriječnu, dok je vjetar prijeteći pucketao i brujao, kao zvučni efekti iz starih domaćih filmova. Došlo je vrijeme da se ode, kao što su mnogi iz njega otišli, noseći sliku sela u unutrašnjem džepu kaputa.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”
Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.
Povezani članci
- Društvo
- u
- 0
- Društvo
- u
- 0
- Društvo
- u
- 0