Aleksandar Ćuković: Današnja kritika ne dolazi iz čisto umjetničke dimenzije

Magistrand je na Fakultetu poilitičkih nauka u Podgorici. Od nedavno je i sekretar Udruženja književnika Crne Gore.   

Aleksandar za onogost.me govori o svom književnom radu, akademskim izazovima, kulturi, mladima u Nikšiću, novinarstvu…

Do sada ste objavili tri knjige: ,,Sporedni poredak“, „Omča“, „Konture horizonta“, i za kratko vrijeme stvorili prepoznatljiv stil pisanja.  Koliko ste zadovoljni reakcijama čitalačke i kritčke javanosti?

Ono što se kod nas danas naziva književnom kritikom obično zaglavi negdje u krajnosti: ili su u pitanju neukusni i beskrajni hvalospjevi ili pak blaćenje svake vrste. Čim zagrebete malo ispod takve površine, shvatićete da je to u mnogome izazvano nečim što baš i ne dolazi iz čisto umjetničke dimenzije i poriva. Ne kažem da nema izuzetaka, ali sam generalno blizak mišljenju da je kritika danas slabašna. Takođe, u moru svega i svačega, savim je opravdano pitati se kome kritika danas znači i koliki je njen uticaj? Ono što za svoje knjige mogu reći, jeste da još čekam ,,da ih neko ukrade”, kako sam i zapisao u jednoj svojoj priči. Dakle, poenta je u krađi knjiga.

Listajući Vaše knjige prvo što se primjeti su različite književne vrste: zbirka kratih priča, roman, knjiga intervjua. Otkud ta potreba za mijenjanjem?

U jednom intervjuu sam pročitao zanimljiv odgovor nekog pisca koji je imao sličan ,,problem”, objašnjavajući da ako glumac može da glumi različite uloge i skače iz žanra u žanr, zašto to ne bi mogao i pisac? Jednostavno, određene teme iziskuju određene forme. U tome i jeste čar, da, bar u mom slučaju, nikada ne znam u šta ću najbolje upakovati ideju, a da je ne razvodnim, ostavim okrnjenu, ali i da je ne ugušim onim što književnosti služi samo kao ,,začin”, a ne osnov.

Da li je sa trećom knjigom prošlo vrijeme kada su Vas nazivali ,,mladim piscem”? Gdje je ta „granica književnog sazrijevanja“?

Imao sam priliku da upoznam par starijih uglednih pisaca (jedan više nije među živima), koji su kao momci bili spremni da se potuku za upućenu kvalifikaciju ,,mladi pisac”. Kažu: ,,Ili si pisac ili nijesi. Nema između”. Lično nemam problem sa tim, osim u slučajevima kada to ,,mladi” ima za cilj da me unaprijed etiketira kao ,,manje bitnog”. Međutim, od toga se ne može pobjeći. A kada govorimo o ,,granici književnog sazrijevanja”, naveo bih primjer poznatog crnogorskog pjesnika Mirka Banjevića, čije djelo ,,Pobune uma”, koje je stvorio u gimnazijskim danima, po mišljenju kritike predstavlja njegovo najvrjednije ostvarenje. Dakle, vrijednije od svih koja će kasnije obilježiti Banjevićev opus. 

U posljednoj knjizi „Konture horizonta” saradjivali ste, imeđu ostalih, i sa Aleksandrom Gatlicom, Matijom Bećkovićem, Ratkom Božovićem… Koliko Vam je ta saradnja značila da dobijete neke odgovore koje ste samom sebi postavljali kao pisac?

Istina je, veoma. Sagovornike sam birao sa namjerom da započnem sklapanje mozaika koji bi, onako sabran među korice knjige, bio samo jedan detalj na njegovoj nepreglednoj površini. Ne samo da sam došao do određenih odgovora, od kojih su najinteresantniji oni ispisani ,,između redova”, već sam, nadam se, isprovocirao mnoštvo pitanja, što je još važnije. Ipak, u pitanju su samo ,,konture”, naziranje…   

Već tri godine ste član Književne zajednice „Mirko Banjević“ iz Nikšića, a od marta ove godine obavljate i funkciju sekretara Udruženja Književnika Crne Gore, na koju ste izabrani nakon samo godinu dana članstva. Smatrate li to nagradom za svoj rad?

Naravno, ali prije svega posebnim zadovoljstvom i čašću koje nosi druženje sa piscima uz koje vam ne može biti dosadno. I kada se ne govori o književnosti, djeluje kao da anegdotama i zanimljivim susretima nema kraja. Ipak, mjesto sekretara UKCG predstavlja i veliku obavezu, naročito u trenutku kada se svesredno radilo na pravnom uobličavanju i ,,sređivanju” stanja u Udruženju. UKCG će početkom naredne godine proslaviti sedam decenija svog postojanja, ali i sedam decenija izlaženja književnog časopisa ,,Stvaranje”. To jesu događaji za ponos, ne samo Udruženja, već i države Crne Gore, pa smo, kako reče predsjednik Đurić, ,,obavezni da proslavimomo dva velika jubileja”.

Po struci ste politikolog. Magistrand ste na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Kao književnik i politikolog, kako vidite odnos pisac-vlast u Crnoj Gori?

Proces globalizacije doveo je do toga da za samu vlast taj odnos više nije u vrhu njihove agende bitnih odnosa, ako tako možemo reći, kao što je bio ranije. Tom problematikom se detaljnije bavim u razgovoru sa piscima, filozofima i kritičarima u ,,Konturama horizonta”.

Kako se  mladi u Nikšiću odnose prema književnosti?

Možda bi najbolji i najprecizniji odgovor bio: Književni klub ,,Poenta poetika” kog pregalački vodi mr Goran Radojičić, pjesnik i profesor književnosti. Pomenuti klub okuplja mlade pjesnike, ali i srednjoškolce i mlađe koji se za svoje godine izuzetno zrelo i krajnje ozbiljno ,,druže” sa knjigom.

Pored pomenutih knjga, autor ste i nekoliko naučnih radova…

Da. To su radovi iz društveno-humanističkih nauka, objavljeni pretežno u ,,Socioekonomici”, ,,Glasniku za društvene nauke” i ,,Akademskoj reči”.

Zaposleni ste u jednom dvenom listu kao novinar u sekciji kulture. Koliko ste do sada zadovoljni svojim novinarskim radom? Da li je to ono što ste očekivali?

Novinarstvo donosi mnoštvo izazova, poznanstava, dogodovština, ali i ozbiljnosti. Ono se ne može naučiti ni na kakvom fakultetu niti kursu, jer je jedini recept – rad u redakciji i zlatno pravilo ,,guranja u vatru”.

Koga bi izdvojili od generacijski bliskih kolega pisaca?

Trenutno mi je na umu aforističar Bojan Rajević i njegov sjajni prvijenac ,,Brodogradnja u boci”.

Za kraj da pomenemo i kulturu. Kao rođeni Nikšićanin kako komentarišete današnju kulturu kao stil života u Nikšiću?

Nikšić dosta polaže na kulturu, ili bar to čini onaj ,,zdravi Nikšić”, umjetnički. Da nije toga šta bi u ekonomski razorenom gradu koji ,,živi od stare slave i sjećanja” ostalo? Svaki nikšićki slikar, pjesnik, muzičar, profesor, bend, književni klub, festival… jeste borac, sam protiv svih. Na njemu i njegovim ,,mišićima” dignute su barikade za odbranu ,,dobrog duha Nikšića”. 

Šta bi ste rekli za sebe: politikolog, pisac ili novinar?

Kada me to pitate treba da znate da mi pisac u novinarstvu, politikolog u pisanju i novinar u politikologiji nerijetko znaju zagorčati život.