Bibliotekar preporučuje – “Zapisi na salveti“

Rođen je u malom mjestu u Litvaniji u plemićkoj porodici. Sudirao je u Vilnjusu.

Upisao je polonistiku, studirao mjesec dana i prešao na pravo, ali je i dalje sarađivao sa polonističkim književnim kružocima. U Parizu je kao stipendista boravio od 1931. gdje se upoznao sa novim pravcima u književnosti. Tada je prvi put sreo svog rođaka, francuskog pjesnika, metafizičara i kabalistu, Oskara Vladislava Miloša de Lubiča. Drugi njegov boravak u Parizu − školske 1934/35. bio je za njega mnogo značajniji. Po povratku iz Pariza radi u Radio Vilnjusu 1936/37. kada su ga nacionalisti izbacili zato što je pravio emisije o Bjelorusima i Jevrejima. Dobija posao u Radio Varšavi, gdje upoznaje svoju buduću suprugu Janjinu Dlusku, ali i neke pjesnike. Posebno mu je blizak Ježi Andžejevski. Ratno vrijeme provodi u Varšavi, odakle 1944. odlazi u slobodni Krakov. Jedno vrijeme poslije rata radi kao poljski diplomata u SAD. Godine 1950. za katolički Božić poljske vlasti mu oduzimaju pasoš. Zahvaljujući tadašnjem ministru inostranih poslova Modžejevskom, odnosno, njegovoj supruzi Nataliji, pasoš mu je vraćen. U ljeto 1950. izabran je za sekretara Poljske ambasade u Parizu. Dana 15. februara 1951. napustio je ambasadu i zatražio politički azil od francuskih vlasti. Izvjesno vrijeme proveo je u poljskoj „Kulturi“, a potom je s porodicom živio u malom mjestu kraj Pariza. Godine 1961. pozvan je da radi, najprije kao gostujući profesor u SAD. Predavao je književnost na Univerzitetu Berkli. Ranih devedesetih vraća se u Poljsku.

Sebe je uvek prvenstveno smatrao pjesnikom, i to hermetičkim pjesnikom za malobrojnu čitalačku publiku, potom esejistom, a najmanje romanopiscem. Svoje najpoznatije djelo, zbirku antistaljinističkih eseja „Zarobljeni um“, napisao je 1953. Ono mu je donijelo veliku popularnost. U esejima je, kako je često pominjao, govorio ono što nije mogao da kaže u poeziji.

Iskazivao je zabrinutost za sudbinu kulture i pisao je pjesme bez određenog sadržaja inspirišući se primitivnom i varvarskom kulturom. Bavio se i temom umjetnika u egzilu.

Već je ogled o staljinističkom sistemu i totalitarnoj svijesti „Zarobljeni um“ potvrdio Česlava Miloša kao mislioca koji je, po sopstvenim riječima, u esejima iznosio ono što nije mogao u poeziji. Njegovi pozni eseji objedinjeni u ovom izdanju pod naslovom „Zapisi na salveti“, nastali u posljednjoj deceniji XX veka, po prvi put se objavljuju na srpskom jeziku.

U izboru i prevodu Ljubice Rosić, ove eseje povezuje kritički odnos prema civilizaciji s kraja vijeka, prema njenoj površnosti i lažnim vrijednostima, pružajući čitaocu jasno komponovanu i cjelovitu knjigu. Pored promišljanja nemoralnosti umjetnosti, značaja poljske poezije, statusa savremenih emigranata, čiju je sudbinu i sam podijelio, ovdje nalazimo i Miloševe uspomene, portrete prijatelja i poznanika (Kami, Brodski, Kolakovski), poznatih pjesnika i prozaista (Dostojevski, Ruževič, Šimborska, Gombrovič, Vitkjevič), pa i pisaca sa čijim se pogledima nije slagao (Larkin), pronalazeći u njihovom djelu ono što najviše intrigira današnjeg čitaoca.

Jedan od posljednjih u ovom izboru, esej „Sreća“ predstavlja Miloševo zavještanje o mirenju sa svijetom. Pjesnik mudrac, koji je nadživeo većinu svojih vršnjaka, za vrijeme posete rodnoj Litvaniji opet postaje dječak. „Gledao sam livadu. Naglo sam postao svjestan da sam za vrijeme svojih dugogodišnjih lutanja uzalud tražio tu kompoziciju lišća i cvijeća, kakvu sam ovdje našao, i da sam uvijek sanjao o povratku. Ili, tačnije, razumio sam to tek kad me je preplavio veliki talas osjećanja, koji mogu da nazovem samo jednom riječju – sreća.“

Odlomak

„Da, ne može se poreći da je vlast jezika nad nama veliko otkriće našeg vremena. Navodno, možemo da izrazimo samo onoliko, koliko dozvoljava jezik, uvijek istorijski uslovljen. To znaju ne samo pjesnici već i namjesnici provincija koji radi svojih ciljeva mijenjaju smisao riječi. Ali upravo otpor tome, u ime stvarnosti, odlučujući je za moj napad na umjetnost pisane riječi. Jer, jedno je biti svjestan spontanih jezičkih sklonosti, i u nečemu izvan jezika vidjeti opipljiv, stvarni kriterijum, a nešto drugo rezignirano reći da takav kriterijum ne postoji. Pozivajući se na stvarnost, sigurno se izlažem mnogim nesporazumima, jer nikakav filozofski seminar neće iscrpsti probleme koje nameće mimesis. Izlažem se opasnosti da prizovem avet realizma sa svim glupim epitetima koji mu se često daju.“

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.

Ivan Lješković