Dušan Kasalica: Film je kod nas prilično zanemaren i nevidljiv

Vaš film “Biserna obala” ovogodišnji je pobjednik takmičarskog programa u selekciji kratkog filma u Sarajevu. Takođe već ste napomenuli da je to ujedno i svjetska premijera. Možete li nam ukratko prenijeti vaše impresije o premijeri i osvojenoj nagradi?

SFF je veliki festival, gdje se sve odvija brzo bilo da dolazite kao profesionalac ili kao filmofil koji želi da prati bogati program. Posebno je sve to ludo kada imate da predstavite film kao što je to bio slučaj sa nama. U tkavoj atmosferi, stoga, nemate ni vremena da razmišljate da li će film osvojiti nagrade. Svi mi, naravno, imamo izgradjen ukus i njime se vodimo ali to na kraju krajeva nije ni bitno za krajnje odluke na festivalu. U svakom slučaju ovo je bilo iznenađenje i drago mi je da se sve završilo na ovaj način.

Možete li nam reći kako je nastao projekat “Biserna obala”? Koliko je potrebno rada i truda da se jedan takav projekat ostvari?

Kao što sam i ranije govorio vidio sam klip na youtube kanalu koji me je zaintrigirao i na osnovu kojeg sam želio da se bavim likom kakav je Trener, premda u tom trenutku njegovo zanimanje nije bilo poznato. To znači da sam htio da ispričam priču o savremenom čovjeku koji ima naizgled sve karakteristike idealnog muškarca a zapravo duboku u sebi nosi probleme. Naša svakodnevnica je puna apsurda i ja sam htio da se bavim nekim od njih. Zatim sam vidio hotel ,,Biserna obala” u Čanju koji sam htio da snimam. Te dvije stvari su nekako profunkcionisale na ovaj način da sam htio da se bavim ljepotom i njenim različitim formama pa sam onda i došao do ove priče. Uvijek je potrebno onoliko rada koliko vi želite da uložite u film. Autorska ekipa filma je bila kompaktna i bilo je jasno u kom smjeru ide film.

U filmu su “glumci”, većina njih, isključivo naturščici. Šta Vas je navelo na jedan takav potez? I koliko je izazovno raditi sa ljudima koji nisu profesionalni glumci?

Proces podjele uloga je trajao oko pola godine. Jasno je bilo kako izgledaju likovi iz scenarija i tvrdoglavo smo se držali tih smjernica. I veoma važno je bilo da budemo otvoreni za sve, što je odmah podrazumjevalo da razmišljamo i o naturščicima. Tako se i došlo do upravo ovih ljudi koji tumače uloge. Osim Nikoline, glumice iz Beograda, niko tu nije profesionalni glumac. Stefan je dramaturg, no on se bezrezervno prepustio cijeloj priči, što je meni kao reditelju, bilo najznačajnije. Odigrao je zahtjevnu ulogu a mi smo se veoma lako dogovorili oko svega. Pored njega tu su Nikolina i Marija koju su doprinijele specifičnoj atmosferi našeg filma a poseban šarm donose klinci koji nijesu djeca glumci. Ovo je njima bilo prvo glumačko iskustvo, samim  tim i prvo snimanje, pa smo sa njima imali intenzivne probe koje su rezultirale zanimljivim ulogama.

“Biserna obala” je vizuelno jako upečatljiv film. Možete li nam reći nešto više o Vašem vizuelnom pečatu, o estetici? Da li postoje neki uzori?

Mislim da je veoma važno prikazati sobu lika i da ona samo doprinosi njegovoj karakterizaciji. A ovjde je svaka lokacija bila značajna u tom smislu. Hotel je sam po sebi upečatljive socijalističke arhitekture. Mi ga nijem o tretirali kao cjelinu, već smo istakli pojedine njegove djelove koji su nam odgovarali za priču. To je sve tražilo šire planove. Gluma je stilizovana i tu se uvijek išlo po ivici da se pretjera, što je bio kontrapunkt sa klincima koji su prirodni i spontani. Svi ti elementi su se sklopili da se priča priča o apsurdima tipa ako čujemo napadnu MTV muziku sa likom koji nosi brendiranu sportsku garderobu i tumara kroz socijalistički hotel to već govori o stanju u kojem se naši likovi nalaze.

Osim vizuelnog aspekta, upečatljiva je i dramaturška komponenta filma. Posebno bih izdvojio replike koje izgovaraju akteri, pogotovu glavni lik. Možete li nam nešto više i o tome reći?

Replike koje se izgovaraju su manje više motivacione floskule koje Trener izgovara i koje su u datim situacijama apsurdne. Njega kao lika smo ogolili do te mjere da mu ostaje spoljašnost i te robotske replike koje ne znate da li izgovara promišljeno ili ih nasumice izbacuje. Klinci, na drugoj strani, su zadržali sponatanost i prirodnost i oni govore o stvarima koje se njih tiču pa je to svakako mnogo iskrenije i sudaru sa onim prvim takodje i duhovito.

Da li smatrate da u Crnoj Gori postoji razvijena kulturna svijest, slobodno mogu reći, o već nezavisnoj grani filma – kratkom filmu?

Film je kod nas prilično zanemaren i nevidljiv. Publici je dostupan jednoličan sadržaj i onda nešto što je u drugim sredinama mainstream kod nas se, kada se otkrije, doživljava kao avangarda i alternativa. I ovo malo skromnih festivala su jedino mjesto da se pogledaju odredjeni filmovi a opet sale nijesu pune. Značajan festival je neophodan Crnoj Gori ali na njemu treba da rade stručni ljudi koji vole film i koji će obezbijediti najbolje uslove za prezentaciju naših i ostalih ostvarenja.

Da li za čitaoce portala možete nešto više reći o tome šta je to kratkometražni film? I koliko mladi autori mogu da se izraze kroz ovu formu filma? I koliko su kratki filmovi dostupni konzumentima filma?

Kratki film je značajna forma za nekog ko počinje da se bavi režijom, ali uopšte i filmom. Ovdje mislim i na druge ljude koji rade na filmu. U mnogo kraćem vremenu od dugometražnog imate priliku da se izrazite i govorite o onome što hoćete i na način koji želite, što može da bude i teže nego u dužoj formi. Možda onda treba da se bude i precizniji i kompaktniji. Svakako da su kratki filmovi dobra preporuka za dalji rad autora i da oni pokazuju u kom smjeru se kreće izraz tog reditelja. Danas su kratki filmovi dostupni ukoliko publika želi da ih gleda.

Da li smatrate da dolazi neko bolje vrijeme za crnogorski film?

Film podrazumijeva komplkesan proces nastajanja, on jeste kolektivna stvar i mislim da je vrijeme da drustvo prepozna da su scenaristi, reditelji, producenti, scenografi, direktori fotografije, kostimografi, glumci, tonci, montezeri i svi ostali koji rade na filmu profesije od kojih ljudi treba da zive i da to nikome od nas nije hobi. Tu se iskreno nadam da ce u narednom periodu doci do znacajnih promjena. A svi mi, gore nabrojani, koji treba da ucestvujemo u stvaranju naše kulture moramo da jos vise zavolimo film, da se usavrsavamo i imamo istancan senzibilitet i jasnu viziju sta hocemo da radimo i u kom smjeru želimo da idemo te će onda i publici biti jasno da razdvoji dobar film od onoga drugog.Nadam se da se nalazimo u nekom ključnom periodu kada se stvari konačno mijenjaju u korist filamdžija. Tu je novi Zakon svakako ohrabrenje, nego, činjenica je da nas čeka veliki rad, jasna strategija i vizija šta treba da radimo u budućnosti kako bi uspjeh bio održiv.

Takođe Vi ste angažovani na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Koliko pedagoški rad utiče na Vas?

Rad na FDU je za mene prilika da se podsjetim nekih stvari ali i da razgovaram sa kolegama koji su u procesu obrazovanja o filmu i da vidim šta je to što njih zanima u kom smjeru idu njihovi radovi. Na umjetničkim školama kod nas je praksa da se stekne u suštini konvencionalno obrazovanje koje naravno treba da bude još šire, temeljnije i ozbiljnije ali ipak je do studenta da pokaže zrelost i inicijativu za svoje dalje usavršavanje koje onda rezultira i kvalitetom njegovog profesionalnog angažmana.

Na samom kraju pitao bih Vas da li imate u planu da nas obradujete nečim novim? I da li možemo nešto više saznati o tome?

Mogu samo reći da je u planu kratki film i da polako ulazim u pripreme za njegovu realizaciju.