Klub knjige Književne zajednice Vladimir Mijušković: Mjesto gdje nastaju riječi sa dušom

Bježeći od buke u porodici, od buke na ulici, pokušavao je da obuzda buku koja mu je uznemiravala misli i prenese je na papir. Trudio se da na Klizavoj okuci nekog Raskršća, uhvati Trag vremena davnih Gorštaka, ne sluteći da će ostaviti Zalogu budućim poetama da se okupljaju i stvaraju u Klubu, koji će nositi njegovo ime. Bio je to ugledni profesor i crnogorski  književnik, Vladimir Mijušković, čije ime već pola vijeka spaja one koji izlivaju svoju dušu, ispisujući stranice.

Pedest godina kasnije, u uglu jednog drugog restorana, veselo su čavrljali i nazdravljali stvaraoci, različitih generacija, ali svi latice istog cvijeta, Književne zajednice Vladimir Mijušković. Razlozi za okupljanje bili su Nagrada oslobođenja Nikšića, koju je poslije više od pet decenija stvaralaštva dobio cijenjeni književnik Dušan Govedarica i izlazak iz štampe druge knjige mladog stvaraoca Miloša Kecojevića, pod nazivom „Pričaj đede“. Sa njima u društvu bili su  književnici iste Zajednice, Jovan Drašković i Veselin Gezović.

Nagrada i nova knjiga, koja je mirisala na svježu štampu, bile su pravi način da se obilježi jubilarna pedeseta godina Zajednice. Dušan Govedarica podsjeti se te 1968.godine kada se njih dvadesetak članova literarnih sekcija nikšićke Gimnazije, Tehničke škole i Pedagoške akademije okupilo u Klub mladih pisaca. Po osnivanju nazvali su svoj klub imenom cijenjenog gimnazijskog profesora, ugledne ličnosti, a prije svega pisca, Vladimira Mijuškovića, koji je umro tri godine ranije.  Odmah su počeli sa nastupima kao Klub, a već 1969.godine su objavili prvu knjigu svojih članova pod nazivom „Kaktusi“.

U njihovim redovima nalazila su se prepoznatljiva imena kao što su: Vito Nikolić, Dragan Radulović, Milan Dugo Krivokapić, Vukman Otašević…, a nakon dvije decenije postojanja postali su Književna zajednica. U toku pola vijeka bili su suorganizatori u pokretanju Nikšićkih književnih susreta i organizatori manifestacija: „Ponoćne večeri“, „Dani zaloge“, „Međunarodni sajam knjiga“, kao i tribina „Rade Tomov“ i „ Auto(r) na korzu“. Prvu od četiri književne nagrade „Zaloga“, čiji je prvi laureat bio Vito Nikolić, ustanovili su 1986.godine. Zatim slijede nagrade: „Spasoje Pajo Blagojević“ , „Radule Željko Damjanović“ i „Vito Nikolić“.

„Od pocetka 60-ih do početka 90-ih  domaće snage zaradile su Nikšiću slogan „Grad pisaca“. U tom periodu izdata su djela: Vita Nikolića, Vukmana Otaševića, Spasoja Bajovića, Miroslava Jovanovića, Božidara Đokovića, Gordane Sarić, Veselina Gezovića i mnogih drugih članova Zajednice, uključujući i moja“, objašnjava Govedarica.

Miloš Kecojević ističe ulogu Zajednice, kao izdavača: „Zajednica je izdala preko 600 naslova. Nekada je bilo više naslova, nekada manje, ali kada se podijeli više od 650 naslova na 50 godina, znači da je Zajednica itekako radila.“

Naglašavaju da do sada nijesu imali izdavačkog promašaja, da imaju više ,,stihoklepaca” nego proznih pisaca .Njihov  najmlađi član  je Šćepan Popović, koji ima 14 , dok je najstariji  Drago Mijović sa 72 godine.

U okviru Zajednice funkcioniše već godinama i umjetnička radionica ,,Realija” u kojoj se okupljaju slikari i vajari koji su do prije koju godinu organizovali umjetničke kolonije na Glavi Zete i u Banjanima.

Uskoro očekuju otvaranje,, Kluba knjige” u njihovim prostorijama u Sportskom centru. Po riječima Jovana Draškovića biće to mjesto gdje će se prije svega moći naći djela nikšićkih autora. Iza novih drvenih vrata sa natpisom Klub knjige, zamirisaće stranice, koje su napisali naši sugrađani. Iako je još u fazi opremanja, biće to prava knjižarica sa dušom.

Hans Kristijan Andersen je rekao :,,Sve što pogledaš, može se pretvoriti u bajku, od svega što dodirneš možeš napraviti priču.” Oni odabrani, čijim venama teče mastilo, neka se posijeku  papirom i iskapaju koji redak ili stih, a onda pokucaju na vrata Kluba i postanu dio ovog jedinstvenog društva, koje zna kako miriše  knjiga.  Nema ništa ljepše nego okretati strane  knjige, koji su mnogi čitali, podvlačili lijepe misli, čak i zapisivali sa strane jer knjiga ima dušu, ona se lista, čita, odmara vas, udaljava od svakodnevnice, uzdiže. Ne smijemo joj uništiti dušu   jer samo zapisano traje.

   Ana Dragićević i Jovanka Komnenić