Milorad Durutović, književnik: Danas pišu svi, starlete, striptizete,biznismeni, kriminalci, estradni umjetnici

12180104_918698804844299_1961350515_n
privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 24.10.2015. u 18:20

Milorad Durutović rođen je u Nikšiću 10. maja 1984. godine. Profesor je srpskog jezika i književnosti, magistrand na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. 

Kao saradnik u nastavi na Studijskom programu za srpski jezik i južnoslovenske književnosti predavao više predmeta: Opšta književnost, Književnost za djecu i omladinu, Specijalni kurs iz književnosti – Borislav Pekić, Specijalni kurs iz književnosti – Mihailo Lalić.

Dobitnik je „Brankove nagrade“ Matice srpske za diplomski rad Sporedno nebo – poetska kosmogonija Vaska Pope.

Kao književni kritičar uspjeli ste da se afirmišete na jednom širem planu. Koliko je sama književna scena u Crnoj Gori inspirativna za ono čime se bavite?

U posljednjoj deceniji književnost u Crnoj Gori dostiže očigledan uspon. Broj pisaca koji danas stvara veoma je veliki. Ali sama brojnost, ili činjenica da imamo danas nekoliko stotina stvaralaca, sama po sebi ne mora ništa da znači. Dobar dio tog stvaralaštva, vjerovatno, nema nikakvu vrijednost, ali ono što preostaje svjedoči o jednom raznovrsnom i kreativnom potencijalu, kakav u Crnoj Gori nikada ranije nije postojao. Prema tome, kao čitalac, i kao kritičar, na našoj književnoj sceni sve češće pronalazim knjige vrijedne čitalačke pažnje u najozbiljnijem smislu te riječi.

Čuju li pisci kritiku?

U Crnoj Gori književna kritika jedva da postoji, tako da pisci i nemaju šta da čuju. Može se jedino govoriti o univerzitetskoj krtici, ali naši profesori svoje radove dominantno posvećuju izučavanju djela kanonske književnosti. Savremene pisce iz nekih razloga vješto zaobilaze. Sam se trudim da promijenim stvari, makar da čitam savremene pisce, pogotovo autore mlađe generacije. Za neke se, naravno, naročito brinem. Vjerujem Borhesu kada kaže da je čitanje u podjednakoj mjeri stvaranje, kao što je to i pisanje.

U svijetu u poslednjih pola vijeka stvari s književnom kritikom  stoje znatno drugačije. Kritičari i pisci postaju najbolji prijatelji. O tome ne mogu detaljnije govoriti, jer to bi zahtijevalo  znatno više prostora nego što forma intervjua dopušta. Pa ipak, rekao bih, po cijenu pretjerane simplifikacije, da odnos pisac – kritičar ide ili u znaku teze da kritičar piscu uopšte nije potreban, ili u znaku suprotnog uvjerenja da je kritičar piscu neophodan. Oba stava mogu se podjednako braniti, što znači da ni jedan od njih nije apsolutno prihvatljiv, već da bi odgovor valjalo tražiti negdje između tih krajnosti.

Kao Nikšićanin, ali i kao kritičar, kako ocjenjujete rad književnih udruženja u našem gradu?

Stvari, čini se, idu na bolje. Starije udruženja imaju kakav-takav kontinuitet, ali vidim da se formiraju i neka nova udruženja. Nikšić je grad kome je kultura uvijek bila važna. Bio je jedan period stagnacije, što je s opštim urušavanjem sistema vrijednosti u posljednje dvije decenije moralo da se desi. Ali, koliko stižem da ispratim, ne može proći ni jedan mjesec a da se u Nikšiću ne realizuje čak i po desetak veoma raznovrsnih kulturnih programa.

Koga biste izdvojili od pisaca mlađe generacije?

Meni su posebno bliski pjesnici, kakvi su, Miljan Nikolić, Radoman Čečović i Janko Jelić. Ali ima autora i u drugim žanrovima, koji su veoma ozvbiljni i cijenjeni. Takav je, književnik i publicista, jedan veoma svestran stvaralac Aleksandar Ćuković, ili satiričar Bojan Rajević. Kada sam maločas spomenuo da u Crnoj Gori prepoznajem veoma ozbiljnu književnu scenu, imao sam u vidu, uglavnom, ove autore. Ime i drugih, naravno.

Radili ste godinama u nastavi, pa generalno, osim obavezne literature, koliko naši studenti čitaju?

Pitanje je koliko se čita i to što je nastavnim programima propisano! Mada, moram biti pošten, pa reći da nije samo problem u manjku studentskog interesovanja, već istaći i to što je Bolonjski sistem velika nevolja i nesreća našeg univerzitetskog obrazovanja, pogotovo kada se ima u vidu studij književnosti. Studiranje književnosti zahtijeva ogroman utrošak vremena, ne dopušta redukcionizam, što je, makar se u praksi pokazalo, velika problem Bolonjskog sistema. S druge strane, praksa je nametnula još jedno pravilo: Ko je dobar, dobar je bez obzira na sistem, bez obzira na kvalitet nastavnika itd. Imao sam sreću da u svakoj generaciji studenata radim i s takvima posvećenicima, strastvenim čitaocima koji pate od „idealne nesanice“.

Da li je književnost izgubila društvenu funkciju, ugled, kakav je imala u nekim prošlim vremenima?

Književnost je, vjerovatno, i na globalnom nivou u stanju višedecenijske krize, pri čemu je ispravnije govoriti o krizi čitalačkog interesovanja ili povjerenja u saznajnu i estetsku vrijednost književnosti. Otuda ne čudi što se na najvišim obrazovnim nivoima, na svjetskim univerzitetima književnost pokušala smjestiti u jedan širi okvir, u nešto što nazivamo Studije kulture, kako bi, valjda, u jednom interdisciplinarnom kontekstu trebalo da pokaže svoju vitalnost, svoju fleksibilnost, svoju sposobnost da egzistira na veoma raznovrsnim nivoima intelektualnog promišljanja. To je dalo izvjesne rezultate, ali i stvorilo neke nove opasnosti. Književnost je, naime, počela da se svodi i na neke marginalne, čak i estradne osnove. Takve tendencije nijesu zaobišle ni nas, te i naši pisci, i naši čitaoci, i naši kritičari sve češće uopzoravaju da je književnost izgubila svoj ugled; da su pisac i knjiga izgubili i estetski, i etički,  i intelektualni kredibilitet, kakav su imali u nekim prošlim vremenima. To je, nesumnjivo, tačno. Međutim, objasniti kako je do toga došlo nije jednostavno, jer raloga je mnoštvo. Jedan je nedopustiv, a to je da je književnost devalvirala iznutra. Nije. Jer, to što danas pišu svi: starlete, striptizete, šoumeni, biznismeni, kriminalci, estradni umjetnici i ko sve ne, nije literatura, već šund koji hoće sebe da predstavi kao nekakvu umjetnost. Dovoljno je prelistati većinu tih knjiga kako bi se uočilo da su one efemerne, trivijalne, banalne, suvišne… Sve to pokazuje da je društvo devalviralo kako iznutra tako i spolja. Istinsku književnost, kakva se stvara i danas, to ne može poništiti, ali i te kako doprinosi krizi povjerenja u obrazovanje, u znanje koje se stiče čitanjem knjiga.

Književnost nikada i nije bila lako dostupna, baš zato što je teška. A nije teška zato što želi da bude teška, već zato što želi da bude umjetnost, kako bi to, otprilike rekao, jedan američki pisac (Donald Bartelmi). Književnost stvara trajne vrijednosti, koje najezda šunda, žaba i skakavaca, ili urušavanje sistema vrijednosti čitavog jednog naraštaja, ne može uništiti. Stoga nemam dilemu da ćemo Homera, Šekspira, Andrića ili Dostojevskog čitati u raju, poneko i u paklu. 

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Povezani članci

Dobra vijest stiže iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Radovi na rekonstrukciji kulturnog dobra Dvorca kralja Nikole biće konačno nastavljeni, saopštio je predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Najavljeni koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra, kojim je ovogodišnji Nikšić guitar gestival trebalo da bude otvoren 6. oktobra, otkazan je usljed objektivnih nemogućnosti članova orkestra da prisustvuju.