Nenezić: Politika jede stvaralaštvo, podjele sve što drugačije misli

Scenarista, reditelj, romanopisac i pjesnik, Obrad Nenezić, školovao se u Beogradu, gdje je i diplomirao dramaturgiju na Akademiji umjetnosti. Naglašava da je Beograd jedna lijepa životna priča i veliko iskustvo, ali je na kraju izabrao Crnu Goru i nije se pokajao. Pokajao bi se, kaže, da je došao u poziciju da radi ono što mora, a ne ono što želi i može.

Do sada je uradio scenario za dva dugometražna filma, autor je pet dramskih tekstova, četiri pozorišne predstave, tri knjige poezije i četiri romana. Kao urednik dramskog programa u KIC “Budo Tomović” govori i o stvaranju nove scene, novog repertoara.

Počela je međunarodna Manifestacija kamernih dramskih ostvarenja – MAKADO, čiji ste Vi selektor. Festival se mijenja, živi neka nova poglavlja. Ide li to kako ste zamislili?

Urednik sam dramskog program u KIC-u, pa je prirodno da budem selektor. Takođe, budžet nas ne ohrabruje da angažujemo nekog drugog, za sada. Ipak, mi to drugačije posmatramo. Mi smo u procesu stvaranja naše scene, našeg repertoara, pa i nove koncepcije MAKADO-a. Za nešto više od dvije godine od kada sam u KIC-u imali smo premijere četiri profesionalne predstave, jednu amatersku i jednu alternativnu (poluprofesionalnu). Većina tih predstava je finasirana putem konkursa i koprodukcija. Što ćemo nastaviti i dalje. To je proces koji sam naslijedio i koji se trudim da zajedno sa saradnicima sprovedem u nešto novo. MAKADO više nije revija kamernih dramskih ostvarenja, već takmičarski međunarodni festival kamernih ostvarenja. Čak i ‘dramsko’ je pod znakom pitanja, jer dramski teatar je postao žanr, a mi ne bježimo ni od postmodernog i postdramskog teatra, ili raznih vrsta izvođenja. A znamo da još od pojave avangarde, više od jednog vijeka, imamo pravaca i škola koliko i stvaralaca. Naš festival razvijamo ka festivalu nezavisnih scena. To nam je cilj i strategija u budućnosti. A to je i onaj prostor koji nam se ukazuje između ponude CNP-a, Gradskog pozorišta i FIAT-a.

Pisac ste, pjesnik, dramaturg, scenarista, producent. Na svom sajtu kažete da vas je 90 odsto u pozorištu? Zašto?

Antički Grci su pod pojmom “pjesnik” smatrali stvaraoca. Mislim da su bili u pravu. Tačnije 100 odsto mog stvaralaštva je drama. U raznim oblicima. U prozi, stihu, sceni, filmu, televiziji… bilo u kojem mediju. Drama je u mom stvaralaštvu nukleus. Ona je sadržana u jednoj riječi, rečenici ili događaju, a sve ostalo je stvar talenta, zanata i osjećaja u kojem mediju ta drama najbolje dolazi do izražaja. Koji “jezik” najbolje govori i piše.

Individualac ste i u pozorištu radite uglavnom svoja djela, rjeđe adaptacije. Koliko je taj izbor zahtjevan, a koliko i nezahvalan?

Do te pozicije je najteže doći, a onda najteže istrajati. Postajete ‘totalni’ stvaralac koji nema vremena, želje, ni snage da se bavi drugim stvarima i izazovima. Sve se pretvori u proces. A negdje svaki umjetnik to priželjkuje. Umjetnik nije radoholik, već istraživač. Svaka riječ, razvoj, plan, rukavac, ćorsokak jednog djela postaje njegova staza koju mentalno pređe po ko zna koliko puta. Individualizam nije egoizam ili arogancija, već spremnost da tražite ono idealno u sopstvenim mogućnostima do kraja svog svijeta.

Jesu li nam u pozorišu najpotrebnije komedije? Smijemo li danas iskreno samo u pozorištu?

Ne, daleko od toga. Vrlo mali procenat našeg života je radost ili smijeh. Možda nije ni najljepši. To su trenuci. Neophodni kao i oni drugi, ali ne smijemo život gledati crno-bijelo. Život je negdje između. Pa i umjetnost. Komedija je neophodna, ali je talenat za komediju koja je umjetnost vrlo rijedak. Komercijalno i estradno pozorište nikome nije potrebno u životu. To je zabluda i mehanika. Kao gledanje sapunica. Da vam prođe vrijeme, a da vas ništa ne dotiče. Tu nema katarze. Samo katarza ostavlja duhovni trag na čovjeka. Ne znam nijednu repliku iz takvog pozorišta da je preživjela. Ali iz ‘ozbiljnih’ komedija, još od Aristofana, Plauta, Molijera, pa do filmskih stvaralaca, imate na hiljade. Pozorište je događaj, a ne ‘for a’. Prije ili kasnije će to svako djelo pokazati.

Školovali ste se u Beogradu, diplomirali dramaturgiju na Akademiji umetnosti, u klasi prof. Siniše Kovačevića. Zašto nijeste gradili karijeru u Srbiji ili regionu, gdje su neuporedivo veće mogućnosti, nego ste odabrali Crnu Goru? Jeste li se pokajali?

Beograd je jedna lijepa životna priča. Veliko iskustvo. Ali, Beograd nije više bio glavni grad moje zemlje. U svakom smislu se sve promijenilo, od administrativnog, do negdje emotivnog. Moje i mlađe generacije više nijesu imale potrebu da po svaku cijenu ostaju u velikim centrima bivše Jugoslavije da se dokazuju. Pojavio se internet. Svi smo postali vlasnici sopstvenih medija – od društvenih mreža do sajtova. Kao i vlasnici nevjerovatnih baza znanja, tako da nijesmo morali ni po znanje ići negdje drugo. Takođe, mnogo toga zavisi od senzibiliteta čovjeka. Nikada nijesam bio dio mejnstrima, ni u Beogradu, Podgorici ili mom Nikšiću. Tako da nijesam imao ni takve porive, uprkos tome što sam radio sa mnogim velikanima do sada. I na kraju – nijesam se pokajao. Pokajao bih se da sam došao u poziciju da radim ono što moram, a ne ono što želim i mogu u našem velikom ‘globalnom selu’, kako reče jedan veliki naučnik.

Kako ocjenjujete kulturnu scenu u Crnoj Gori? Imaju li pisci, slikari, muzičari – umjetnici uopšte, šansu da se ostvare u onom što rade, ili ih administracija i birokratija progutaju?

Kulturna scena u Crnoj Gori funkcioniše. Možda je to najgore stanje, ali je i takvo neophodno. Da li može bolje – vjerovatno. Umijemo li mi to kao društvo – nijesam siguran. Iz razloga što administracija permanentno jede stvaralaštvo – u pravu ste. A politika jede i jedno i drugo. Podjele jedu sve što drugačije misli, i opstaju na tom interesnom nivou. A to sam toliko puta izjavio. Kultura je bilo mjesto za politička i partijska trgovanja, kao što je i sada. Ako režim zamijenite režimom, vi nijeste napravili korak naprijed, već pet unazad. Vjerovatno će tako biti još mnogo decenija, odnosno dok god budemo umjetnost posmatrali kao statistiku, a ne poetiku.

Kažete da su vam djela puna politike, ali se trudite da je nema u vašem životu? Kako učiniti da umjetnost ne bude žrtva politike? Je li to borba neprestana?

Politika je bogom dana za obradu. Od onih najgorih stvari kao što je rat, recimo u Ukrajini, pa do niza vlastoljubaca u našoj politici. Dakle, od totalne drame imamo i totalnu satiru i komediju. Da nije društvenih mreža i medija nikad ne bismo saznali koliko ljudi ne poznaju granice dobrog ukusa. A tu su i dežurni puritanci koji su bili obesmislili čovjeka i njegovu tragediju, kao i njegov eros i tanatos. Onda postajete svjesni afričkih okrutnosti ili ukrajinskih, pa skoro svakodnevnih tragedija izbjeglica i emigranata iz raznih kontinenata, pa sve do paklenih zemljotresa… Pa neće biti da je život toliko dosadan običnim smrtnicima kao ušuškanim modernim teoretičarima.

Živimo li doba postmoralnosti? Odrastaju li nove generacije u vremenu kada se o poštenju, časti, principima, odanosti, ljubavi… govori samo u knjigama koje se sve manje čitaju?

Davno sam rekao da je knjiga postala eksponat. Ali mislim, da će njeno vrijeme opet doći. Klasika uvijek nađe svoje novo obličje, a knjiga je klasika. Tako je i sa moralom. On je uvijek u krizi. Nijesu naše generacije izmislile sedam smrtnih grjehova, kao ni krugove pakla. Znači, civilizacija se odvajkada borila sa posrnućem. Bila je na koljenima toliko puta, ali još uvijek nije skončala.

Imate li poruku za mlade umjetnike? Je li – bježite odavde ili borite se.

Budite svoji, vjerujte u sebe i ne štedite se, bilo gdje da ste!