Savić: Za literaturu je potrebno znanje, ali i mašta

Na početku večeri potpredsjednik opštine Nikšić, Radoš Šućur, kazao je da su se na ovim susretima okupili oni koji pišu, ali i oni koji slušaju, kako bi obogatili jedan mozaik stvaralaštva, a koji nije počeo sinoć niti će se završiti u danima koji slijede.

Takođe je naglasio da je sam Nikšić književna priča koja dotiče i dva milenijuma unazad, ispisana različitim pismima, različitim jezicima, utkana u različite kulture, ali, priča koja traje.

„Nije slučajno i Dukljanova, i Kovačeva, i Šobićeva i obojice Nikolića i drugih… I gotska, i rimska, i ilirska i osmanlijska, i crnogorska, i hercegovačka. Priča sa raskarsnica“, slikovito je opisao Šućur, a zatim dao riječ moderatoru i domaćinu programa Vanji Kovačeviću.

Kovačević je svog, ali i sinoćnjeg gosta našeg grada, istaknutog pisca Milisava Savića, predstavio kao čovjeka koji se čita, koji ne posmatra književnost sa pitanjem da li vam se nešto sviđa, već da li vas dotiče, onog koji ne završava priču već pušta čitaoca da on to sam učini.

„Savićeva proza je neprekidno preplitanje fiktivnog, istorijskog, lažnog, trenutnog, vječnog, dobrog, lošeg, pseudoistorijskog u kojem pojam „pseudo“ nije upotrebljen kao nešto što ne postoji, već za lično. Savić slika portret današnjeg čovjeka sa svim njegovim patnjama, velikim strahovima, malim srećama, pokazujući nam da su sva vremena podjednako dobra i podjednako vučja“, objasnio je Kovačević.

A nakon što je istakao da mu je drago što promociju romana “La sans pareille” ima u Nikšiču, jer na nju gleda kao na krunu svih njegovih promocija u Crnoj Gori, Savić se sjetio bučne večeri i restorana „Pivara“ kada je upoznao svog omiljenog pjesnika iz gimnazijskih dana – Vitomira Nikolića, čijim se pjesmama, kako je naveo, udvarao djevojkama, a i čija je poezija bila prava, autentična i odbolovana.

Književnost za ovog pisca nije realnost, već mistifikacija.

„Mislim da je za literaturu potrebno jedno znanje, ali i mašta i da nije sve ono što se događa u stvarnosti, već da je važno ono što se događa u snovima. Književnost ne treba da otkriva nikakve istine i nikakve tajne. Ona samo treba da postavlja pitanja, nikada da daje odgovor, i ako ima tih tajni da ih još više usloži i da još više priču učini zamršenijom, da kad pročitate jednu knjigu ne možete više mirno da spavate, da ona dotakne vašu savjest, da vam podigne pritisak i podstakne nesanicu“, nastavio je on.

U vezi sa tim, prisutnima je šaljivo dočarao svoju podjelu literature na „banditsku“ i „profesorsku“.

„Literaturu dijelim na banditsku i profesorsku gdje je banditska ona nahranjena životom i iskustvom, a profesorska književnošću. Profesorska je pobijedila jer likova kao Vitomir Nikolić nema više, nema, jer ako se bave samo poezijom moraju da umru od gladi. Banditi su izumrli“, našalio se on i dodao da misli da je najbolje ono što, kako je naveo, sam nije uspio, da bude i bandit i profesor ujedno, kao što je to Danilo Kiš.

To ga je opet, na kratko, vratilo u dane mladosti pa se osvrnuo na svoje anegdote iz tog vremena, na NIN-ovu nagradu koju je odbio, kao i na to kakva je književnost bila tada, a kakva je danas.

„Najopasnije za književnost je nešto što se zove „inflacija književnosti“. Danas se mnogo piše i vrlo je lako objaviti knjigu. Književnost će sama sebe da uguši“, zaključio je Savić svoju priču, tokom koje se dotakao radnje pomenutog romana za koji je 2015. godine dobio Nagradu Meše Selimovića.

Ovaj ljubavni roman počine periodom devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije. Mladi junak, Beograđanin, ne želi da učestvuje u ratu, pa bježi za Italiju pod imenom Hasan. Tamo upoznaje ženu koja ne želi da mu otkrije identitet, ali mu predlaže da putuju Toskanom deset dana, gdje se rađa velika ljubav, a čiji se opis nastavlja u dodacima ovog djela.