Vjeran Nikšiću i amaterskoj glumi: Vojove četiri decenije na daskama koje život znače

Zapravo, sve je, kako kaže, započelo sedamdesetih godina prošlog vijeka, u ustanovi čiji je sada direktor, a gdje je počeo kao član horske sekcije.

„Kada je Veljko Mandić došao u „Zahumlje“ 1975. godine da radi pozorišnu predstavu i recital, a pošto mu je u recitatorskoj sekciji falilo članova on me je „natjerao“ da dođem da recitujem, što prije toga nijesam radio. Pokušao sam da se oduprem, ali sam zbog njega prihvatio, pa mi je kasnije dao prvu pozorišnu ulogu u predstavi „Nora“ gdje sam glumio nosača i moj jedini tekst je bio da kažem „Hvala“. Danas mi je to jedna od najdražih uloga jer sam tada osjetio „daske koje život znače“, prisjeća se Krivokapić.

Poslije toga u „Zahumlju“ je radio „Zvek“, predstavu kabaretskog tipa u kojoj je imao jednu od značajnijih uloga, zatim predstavu „Klupko“, a onda su se ređale predstave, za koje je dobijao razne nagrade na amaterskim festivalima.

„U vojsku sam pošao 1979. godine i kad sam se vratio Goran Bulajić je okupio družinu iz naših gimnazijskih dana u kojoj su bili Mihailo Perošević, Sreten Mitrović, Nebojša Vulanović, Dobrilo Čvorović. Oni su tada radili predstavu „Čekajući Godoa“. Pobijedili su na amaterskom festivalu u Crnoj Gori, a  u Trebinje smo otišli zajedno, tamo smo bili jako zapaženi. Nakon toga formira se Dramski studio koji je funkcionisao pri Centru za kulturu i koji je imao na raspolaganju jedan dio prostorija u starom pozorištu. Tu smo od 1980. do 1990 imali blizu 20 premijernih izvođenja, što znači dvije premijere godišnje“, ističe Krivokapić.

Riječ je o predstavama koje su izazivale veliku pažnju Nikšićana. Iako je pozorište tada bilo ruinirano, nastavlja on, naši sugrađani su imali želju za pozorišnim životom.

„Tada smo najviše radili sa Goranom Bulajićem i Milanom Karadžićem, a među predstavama su bile i „Na pučini“, „Maratonci trče počasni krug“, „Jugonokturno“ koji je kasnije postao filmska produkcija „Balkanska braća“, „Kartoteka“; „Šta mu je ono na glavu“, „To kad uvati ne pušta“ i mnoge druge… U to vrijeme je Dramski studio održavao pozorišni život u Nikšiću i tada je pokrenuta ideja da se pozorište adaptira“, kaže Krivokapić i dodaje da je postojao i projekat, ali obzirom na okolnosti devedesetih godina to se nije desilo.

„Od devedesetih se pravi pauza jer stara sala pozorišta više nije bila na raspolaganju Dramskom studiju, ali za svih 10 godina koje smo radili kao veliki entuzijasti, i imali honorare kao poluprofesionalci, mi smo čekali da se završe neke projekcije da dobijemo prostor za vježbanje od 12 do četiri ujutro. Ali, to nam nije smetalo“, navodi on.

Poručuje da su ljubavlju prema pozorištu htjeli da skrenu pažnju da gradu treba tako nešto, kao i da je tih deset godina bio divan period za pozorište u Nikšiću, što je pokazivala i prepuna sala pri izvođenju predstava, naročito „Šta mu je ono na glavu“ i „Iz ničeg u ništa“.

„Posle toga išli smo više individualno, nije bilo stalnih prostorija. Malo je poznato da sam radio predstavu “Prva bračna noć sa drugaricom u krevetu“ sa Milanom Karadžićem po Crnoj Gori, a Mima kasnije po Srbiji. Onda je 1995. godine urađena monodrama „Bizmismen“ u produkciji pozorišta „Duško Radović“ iz Beograda. Tu predstavu sam u Beogradu igrao 35 puta, a ima preko 200 izvođenja po regionu. Za nju sam na prvom Festivalu monodrame u Nikšiću dobio nagradu publike kao i na Festivalu glumca u Istočnom Sarajevu. Ta predstava je obilježila jedan moj glumački period“, ističe on.

Vojo Krivokapić nam je rekao i da nije glumac – profesionalac, te da je spremao prijemni ispit za Akademiju, ali se uvijek nešto ispriječilo.

„Godine 1983. imao sam priliku i da postanem stalni član Crnogorskog narodnog ansambla. Tadašnji upravnik Milorad Stojović me je pozvao, ali sam rekao da ne želim da se bavim time profesionalno niti da idem u Podgoricu, što ga je začudilo. U međuvremenu sam radio i predstavu „Zabranjeno preticanje“, koja je uprkos oduševljenju publike zabranjena, a igrale su sve crnogorske glumačke veličine. Radio sam 2000-ih i u Crnogorskom narodnom pozorištu u predstavi „Šćepan mali“. Snimio sam i dosta novogodišnjh programa, TV drama. Radio sam sa Botom Nikolićem za TV Beograd film „Srce  i njena deca“ sa velikim glimcima počev od Bate Živojinovića, Mire Banjac, Ružice Sokić. Zatim u filmovima „Lokalni vampir“, „U ime oca i sina“ i mnogo drugih…“, navodi Krivokapić.

U posljednje vrijeme bio je angažovan na serijama „Mješoviti brak i „Budva na pjenu od mora“, a, kako kaže, postoje naznake za manji glumački zadatak u predstavi koja će se raditi u našem gradu.

„Što se tiče trenutnog stanja glume, izgradnja nove zgrade pozorišta predstavlja veliki pomak u kulturnom životu grada u kom bi trebalo da rade ljudi od struke. Još su tu Scena 213 i „Zahumlje“, tako da ima prostora i za stvaraoce i konzumente. Gluma je težak zanat, za nju treba puno rada prevashodno na sebi“, kaže poznati glumac i objašnjava da u „Zahumlju“ već 15 godina postoji škola glume.

Prvu školu vodio je Boro Stjepanović, a sada sa mladima rade Slaviša Grubiša i Marija Backović.

„Sa djecom rade profesionalci. Odavde je izniklo nekoliko glumaca, producenata, reditelja. „Zahumlje“ koje je pokretač skoro svih kulturnih dešavanja broji oko 400 članova, i možda je jedna od rijetkih ustanova koja ima sve sadržaje: škole baleta, glume, omladinski ansambl, poetski klub. Ja sam prijatno iznenađen koliko mladih voli poeziju. Zato smo m i izdali Zbornik pjesama mladih ljudi. Imamo i folklorni ansambl, horsku sekciju. I bolje da je omladina ovdje nego na ulici. U planu je dovođenje uličnih svirača, a kasnije bi oformili ulični teatar. Želja je da se prave urbanije priče“, zaključio je Krivokapić i naglasio da su u toj instituciji uvijek spremni da izađu u susret mladima, kako bi ostali u Nikšiću.