Informacije o vremenu su trenutno nedostupne.

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Đedovina draža od evropskog blagostanja, Grahovljanin sanja mini-fabrike i snažniju poljoprivredu u svom kraju

121338148_364002541322053_2109704408702220855_n
Privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 13.10.2020. u 06:12

Da sunce tuđeg neba slabo grije, uvjerio se Nikšićanin Radovan Vučković koji se nakon 19 godina života u Holandiji vratio u rodno Grahovo.

Dugo mu je nedostajao osjećaj da bude svoj na svome. Dobri uslovi za zaradu, mogućnost napredovanja, sređeniji život – nijesu bili dovoljni razlozi da umire osjećaj tjeskobe za rodnim mjestom. Sada je, kaže, sve tu i kako treba.

Povod za odlazak u Holandiju, kroz smijeh priča Radovan, bila je ljubav, pa je njegovim povratkom Grahovo postalo bogatije za četvoro djece i Holanđanku porijeklom iz Crne Gore.

„Pošao sam za inostranstvo, ali je uvijek ta uspomena ostala da se vratim rodnom kraju. Želio sam da se djeca podižu i uče školu ovdje, druže sa našim ljudima. Ipak je ovdje, na neki način, zdravije i ljepše za živjeti. Grahovo je mirno, tiho mjesto sa dobrim ljudima. Što se tiče finansija, uvijek se može zaraditi, a opet na drugu stranu tamo gdje je čovjek rođen to najviše voli, pa neka je lošije, za nas je bolje. Ko hoće da radi, svuda se može živjeti, za neradnika je svuda teško, za radnika svuda može“, priča Radovan, koji i dalje povremeno odlazi na rad.

Zaradu koju su on i supruga stekli, uložili su da kupe zemlju, naprave kuću i, priznaje, ni u jednom trenutku nijesu zažalili zbog takve odluke. Najstarija kćerka je po dolasku u Crnu Goru imala sedam godina, kaže, da se brzo prilagodila životu ovdje i načinu školovanja. Na svjež vazduh, zdravu hranu, mirniji život ni njegovoj supruzi nije teško palo da se navikne. Kako kaže Radovan, toliko joj je lijepo da od kada su došli nije odlazila za Holandiju.

Radovan ističe da je posebno ponosan što djeci može da pruži slobodu i zdraviji život.

„Mi imamo par hektara obradive zemlje. Bavimo se poljoprivredom isključivo za svoje potrebe. Imamo 15 pčela djeci da napravimo med. Zimi pravimo džemove, sokove, kisjelimo salate sve iz svoje bašte, ne u većim količinama, nego da imamo za sebe. Prošle godine sam počeo i malo maline da uzgajam“, priča 45-godišnji domaćin.

Znanje i iskustvo koje se stekao u Holandiji, kao predsjednik Mjesne zajednice Grahovo na čijem je čelu nepune dvije godine, trudi se da primijeni. Obećava da će u narednom periodu raditi na tome da taj kraj malo oživi, jer, kako kaže, dugo vremena je bio uspavan.

„Uvijek kad vidite kako nešto izgleda i kako se nešto radi, odmah vam je bar jedan korak lakše u drugom poslu. Ako nijesam nigdje išao, a ne vidim, nemam neku viziju da znam kako dalje. Holandija je jedna od sređenijih zemalja Evrope. Nekad me zaboli duša kad vidim da tamo mogu tako sređeno i fino, a mi kod nas ne možemo ništa. Nije da ne možemo, nego mi na neki način nijesmo zainteresovani, ali ipak moramo. Država treba posebno da ulaže u poljoprivredu, možda se ulaže na neki način, ali ipak ne toliko koliko bi trebalo“, ukazuje Vučković.

Glavnu budućnost za razvoj ovog mjesta vidi u poljoprivredi i otvaranju mini-fabrika.

„Imamo potencijala da se otvore mini-fabrike, da se narod zaposli, da nam ne odseljava mladi narod. To nam je najveći problem ovdje u Grahovu, mladi nam odoše, idu za srednjom školom, fakultetima, posle posao i ne vraćaju se na selo. Da se otvore mljekare, sirare i fabrike za proizvodnju čipsa, zato što ovdje proizvodimo dosta krompira. Ima potencijala da se radi, samo je potrebno država malo da nam pomogne, treba nam neki vjetar u leđa da se to uradi“, poručuje Vučković.

Marija Goranović

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

Pucketa vatra u peći, na starom kredencu zvučno bije još stariji sat, umočene četkice kao da spremno čekaju da se izliju iz duše slikara koji živi u svom ateljeu kao u atomskom skloništu. Zaštićen od ružnih stvari stvara ljepši svijet i jednim potezom kista zaranja u uspomene, šeta korzom, buca farmerice na limu ispred starog pozorišta, čuva ovce kao i svoje i tuđe uspomene jer tako okačene o zid one ožive.
Kažu da je pisanje slično fotografisanju, samo što se ne fotografiše osoba već misli. On je dugo pravio fotografije kroz objektiv fotoaparata i stvarao svoju crno-bijelu dugu, kako je nazvao svoju prvu izložbu, a onda je uporedo zakoračio u crno-bijeli svijet pisanja gdje je crna slova stavljao na bijeli papir i tako stvorio kratke šarenolike priče duginih boja koje je sam nazvao - crtice iz života.