Drinčić: Crna Gora daleko od očiju, ali ne i od srca

Aleksandar je rođen 29. jula 1999. godine u Londonu. Otac mu je Crnogorac, Nikšićanin, majka Italijanka. Do svoje 11 godine živio je u Podgorici, a onda se vratio u zemlju u kojoj je rođen, Englesku.

”Moji roditelji su bili razvedeni. Brat i ja smo sa majkom živjeli u Podgorici, a otac je dobio posao u Engleskoj. Kada su odlučili da ponovo žive zajedno, preselili smo se na ostrvo”, objasnio je Aleksandar u intervjuu za portal kosarka.me kako se ‘obreo’ u Engleskoj.

Interesantno, Aleks, kako je brzo njegovo ime skraćeno u novoj sredini, nije košarku počeo da trenira u Crnoj Gori, već u Engleskoj, zemlji koja ne može da se pohvali slavnom košarkaškom tradicijom. Sa 12 godina postao je član Reding Rokitsa, gdje je počeo njegov razvoj.

”U Engleskoj je košarka dosta slična američkoj, u smislu da ima školskih liga za momke i djevojke do 18 godina različitih nivoa kvaliteta, a najbolja je EABL (Elite Academy Basketball League), gde sam ja igrao tri godine za ”John Madejksi Academy”. Nakon izlaska iz srednjoškolskih takmičenja, postoje univerzitetska, kao i lige za seniore poput BBL, Division 1 itd. Engleska je, naravno, mnogo poznatija po fudbalu, ali se košarkaški sistem poboljšava iz godine u godinu”’, objasnio je kako funkcioniše Engleska kada je košarka u pitanju.

Pet godina poslije prvog košarkaškog treninga, 202cm visoka ‘četvorka’ dobila je poziv za učešće na kampu najpoznatijeg britanskog košarkaša, NBA zvijezde Luol Denga, na kojem je izabrana među pet najboljih igrača svog godišta u ostrvskoj zemlji.

”Moj put od ”Raketa” do poziva na kamp okarakterisao je naporan rad. Treniram dva do tri puta dnevno u sali, plus minimum tri puta nedjeljno u teretani. Moj trener Alan Kin je takođe i selektor britanske juniorske reprezentacije, veoma je zahtjevan, ali rad sa njim je dao rezultate”, kaže 18-godišnji košarkaš, koji je potom opisao Dengov kamp:

”Kamp traje tri dana i na njemu pravo učešća ima 50 izabranih košarkaša. Pet trenera na ”draftu” selektira pet ekipa po 10 igrača. Prvi trening prvog dana je od 8.30 do 9.30h. Od 11h svaki tim odigra dvije utakmice i igrač ne može igrati više od 20 minuta po meču. Naravno, na svakom meču se pažljivo vodi statistika. Ručak je u 14h i odmor do 16h. Od 16.15 imamo još po dvije utakmice. Drugi dan je za testiranje; brzina, okretnost, vertikalni skok, visina, kilaža itd. Tokom trećeg dana igra se još jedna utakmica, potom polufinale i finale i nadmetanje u zakucavanju i šutu za tri poena. Na završnoj ceremoniji bira se pet najboljih igrača na osnovu rezultata testova, obrade statističkih podataka i slično. Ja sam dobio tu čast da budem izabran među najbolje igrače Engleske u svom uzrastu, što je za mene bilo zaista nevjerovatno iskustvo.”

Na pitanje koliko je teško usklađivati školske obaveze sa košarkaškim, on je odgovorio da ‘što se mora nije teško’:

”Lako nije, ali je ovdje obrazovanje na prvom mjestu i ako ne dobijaš dobre ocjene, ili na primjer ne uradiš domaći, učitelji odmah šalju e-mail trenerima, a treneri ti ne dozvoljavaju da treniraš i igraš utakmice dok ne popraviš ocjene ili ne završiš školske obaveze.”

Sjajni atleta razmatra mogućnost da košarkaško i akademsko usavršavanje nastavi u Americi, ali ga ipak više privlači ”Stari kontinent”:

”Dobio sam ponudu sa jednog univerziteta na Floridi, koja je poznata po lijepom vremenu i plažama, što mi je privlačno. Međutim, vidjećemo, Amerika mi nikada nije bila na prvom mjestu, oduvijek želim da igram u Evropi.”

Crna Gora je Aleksandrova redovna destinacija tokom ljeta, gdje međutim, aktivno odmara.

”Preko ljeta sam stalno u Crnoj Gori, gdje treniram sa Milošem Karadžićem, koji je fantastičan trener, jedan od boljih sa kojima sam sarađivao, i sa kondicionim trenerom Draganom Baćovićem. Njima dugujem zahvalnost što su mi pomogli da svoje tijelo i igru podignem na viši nivo”, pohvalio je Aleks svoje sugrađane iz Nikšića.

Momka koji po osnovu rođenja ima pravo nastupa za englesku reprezentaciju, a po majkinom porijeklu za italijansku, ipak srce vuče na tatinu stranu.

”Bila bi mi čast da jednog dana obučem ‘crveni’ dres reprezentacije Crne Gore!”, kratko i jasno otklanja Aleksandar svaku dilemu po pitanju svojih preferenci, a potom zaključuje:

”Moje ambicije su da završim dobar fakultet i postanem profesionalni igrač. San mi je da zaradim dovoljno novca, kako moji roditelji više nikad ne bi morali da rade!”