Vojkan i Dragan o obaranju ruku: Mjeseci priprema za borbu od dvije sekunde

„ Oduvijek mi se sviđalo obaranje ruku. Gledao sam i na televiziji i obarao sa braćom i uvijek mi je to dobro išlo. I kao manji sam bio baš dosta jak i u 99 odsto slučajeva sam pobjeđivao u obaranju“ , prisjeća se Vojkan svojih početaka.

Ljubav prema ovoj disciplini kod njega se vremenom razvijala, a onda je počeo i ozbiljno da trenira. Ne krije da je, da bi se što bolje spremio, pročitao, kako kaže, sve što se može pročitati o ovom sportu.

„ Prije tri godine pošao sam na prvo državno takmičenje i izgubio u prvom kolu. Nakon tog poraza sam odlučio da se posvetim treningu i od tada se aktivno bavim ovim sportom“, ističe Vojkan koji je na nedavno održanom takmičenju i pokazao kako je marljivo trenirao osvojivši prvo mjesto.

On kaže da su vježbe za ovaj sport veoma specifične, pa ih je, pored naravno prirodnog dara, neophodno uporno praktikovati ukoliko neko želi time i profesionalno da se bavi.

„Ovo nema veze sa teretanom, bitne su djelimično određene sajle i bučice koje koristimo u teretani, i to je sve. Mogu reći da nije skoro ni potrebna. Ovdje su važni posebni uglovi prilikom vježbanja ruke, koji pogađaju šaku i prste, koje ne možete trenirati u teretani.  Posebno je važan taj hvat, stisak, zatim važna je čitava podlaktica koja traži specifične vježbe. Važan je biceps različitih uglova. Zatim leđa je važno vježbati, tu je veoma koristan ‘dead lifting'“, objašnjava Vojkan .

Vojkan svakodnevno trenira u kvartu kod bolnice gdje živi, gdje je, zajedno sa drugarima, za sve ljubitelje tog sporta napravio i profesionalni sto za obaranje ruku.  Njega smo tu zatekli sa prijateljem iz Bijelog Polja, Draganom Dabetićem, još jednim strastvenim zaljubljenikom u ovu disciplinu.

On za naš portal kaže da je slučajno počeo da se bavi time, tako što je na internetu vidio jednog obarača iz Rusije koji je na njega ostavio snažan utisak.

„ Njegova građa je bila specifična, fascinantna, podsjećao je na Hulka bukvalno, obimi ruku i podlaktica su mu bili ogromni i to me baš fasciniralo. Potom sam nastavio da se raspitujem i zanimam za ovu disciplinu. Dvije godine aktivno se bavim ovim sportom, idem na turnire i za sada sam  zadovoljan“, kaže Dragan i dodaje da je na poslednjem turniru stigao nadomak medalje, ali je zaustavljen u polufinalu.

Vojkan i Dragan ističu da kod nas obaranje ruku i dalje nije popularan sport,a najveći razlog je, kako kažu, prosto činjenica da mnogi još ne znaju da je to sport, već ga doživljavaju neka vještinu koja služi za razonodu i zabavu u kojoj se ljudi „probaju“ na klupama, ili u kafani. Kuriozitet je da, borba u prosjeku traje svega 2 sekunde.

„ Zapravo je to sport kao i svaki drugi, razlika između kafanskog i profesionalnog obaranja je kao kad bi poredili uličnu tuču i profesionalni boks. Pravila se znaju, sve je tačno definisno“, jasan je Dragan.

U svijetu ipak prilično popularn, organizuju se brojna nadmetanja, ali kako kaže on, nije sport od kojeg se može baš zaraditi.

„ Najbolji obarač u istoriji, Džon Brzenk, koji je bio neporažen punih 26 godina, zapravo ima standardan posao od kojeg živi. On je inženjer aviona i time se bavi. Ovo je, zapravo, za onoga ko to voli fantastičan hobi i mjesto za dokazivanje i prestiž“, zaključuje Dragan.