Kako smo postali anksiozni

Danas ima vrlo malo ljudi koji su ravnodušni prema izazovima koji dolaze iz spoljašnjeg svijeta. Većina nas osjeća zdravu anksioznost u situacijama koje su nam nepoznate, previše zahtjevne i od velike životne važnosti; npr. počinju ispitni rokovi, a mi se ne možemo riješiti osjećaja napetosti, imamo javni nastup i osjećano užasnu tremu, javljamo se na poslovni dogovor, ruke nam se znoje i koljena klecaju. U takvim situacijama najradije bismo odustali od svega i spasili se.

Zdrava anksioznost obuhvata:
Kognitivnu podršku čiji je zadatak da nam ukaže na naše slabosti i na kojim područjima treba da radimo na sebi, steći više samopouzdanja. Na primjer, za vrijeme ispitnih rokova potrebno je sastaviti dobar plan unutar kojega ćemo podijeliti gradivo koje se može savladati u realnom vremenskom okviru, te je potrebno držati se plana.

Fiziološku podršku npr. kod javnog nastupa ili važnog poslovnog sastanka osjećamo da se disanje mijenja; postaje plitko i ubrzano, ili da zadržavamo dah, usmjeritćemo pažnju na trbušno, smireno disanje i na taj način će kontrolisati uzbuđenje.

Kad samoregulacija ne funkcioniše primjereno, anksioznost prelazi naše mogućnosti i postaje jača od nas. Mehanizmi kognitivne i fiziološke podrške ne djeluju, uzbuđenje nas preplavljuje, gubimo kontrolu nad sobom i svojim procesima u tijelu.

Zašto se to događa?
Odgovor na ovo pitanje nije univerzalan i treba ga tražiti u najranijem djetinjstvu. Ono što je karakteristično za sve anksiozne osobe je nedostatak samopodrške i podrške koja dolazi iz okoline zbog nemogućnosti da je prepoznaju i traže za sebe.

Anksiozne osobe odrasle u uslovima nesigurne ili dezorganizovane privrženosti. Majka ili najbliži staratelj nisu ulivali potrebnu ljubav i sigurnost, nisu odgovarali na djetetove potrebe u pravo vrijeme i na pravi način.