Milica Jeftova Mićović posljednja heroina epske poezije

Rođena je u selu Prigradina u Banjanima, koji bijahu cijeli njen svijet. Tu gdje se kamen satire o kamen, gdje u inokoštini i divljini žive priče, legende, mitovi, odakle potekoše junaci, vojvode i serdari, na jednom ognjištu i njegovom pepelu stasala je Milica Jeftova Mićović – posljednja crnogorska heroina epske poezije.

Nije stara crnogorska žena koja je u svom nasleđu nosila ratni vihor bila salonska ljepotica. Svaka je u sebi nosila posebnu, divlju ljepotu, lice neumoljivo i izbrazdano surovim zakonima prirode. Žena od kamena od oca Jefta i majke Tomane. Takva bijaše Milica.

Žena borac, dostojanstvena i snažna, srca koje nikada nije poznavalo strah , koje prezire slabost i ne poznaje patetiku, samosažaljenje i žal zašto nije rođena drugačija.

A i zašto bi. Iako je već u drugoj godini života ostala paralizovana i tako uskraćena za brojne mogućnosti, njen svijet nije bilo skučeno banjsko ognjište no široka i bogata misao, um sposoban da preživi sve nedaće i sve borbe u vremenu u kome su slabi jednostavno nestajali. U taj svijet uvela je velika ljubav porodice, snažna očeva i stričeva ramena sa kojih je ni sa svoje tri godine slušala prve priče sa ognjišta.

Bila je opsjednuta slavnom junačkom prošlošću Crne Gore, njenim prvacima i herojima, velikim bitkama ali i velikim ljubavima. Upravo na tom starom četvrtastom ognjištu do kojeg je dolazila na koljenima nastala je sva njena snaga. Tu je gledajući knjige ispisivala svoja prva slova, ona od kojih će kasnije iz pepela sa ognjišta nastati ljubavni stihovi i spomenari kojima broja ne zna, popjevke i napjevavanja, rukotvorine, zagonetke, pitalice i sentence no i najljepši deseterci pretočeni u više od 80 pjesama i 5 zbirki poezije od kojih najljepše i danas od zaborava čuva 16 narodnih pjevača uz strune svojih gusala.

Samouka na oca zidara, stolara, sajdžiju i zubara, kada je napunila 17 godina napisala je svoju prvu epsku pjesmu „Pogibija viteza iz Markovine“, iliti ona čuvena , jedna od najpoznatijih guslarskih – Pogibija popa Mila Jovovića.

Učila je slušajući priče kraj ognjišta, priče o herojima kojima je otadžbina bila svetija od života, priče o vladarima i njihovim sudbinama, o Vladimiru i Kosari, Njegošu i Milici, kćerkama kralja Nikole ali i običnim ljudima sa tragičnim sudbinama koje su prepričavane sa koljena na koljeno a zatim i iz knjiga koje bijahu njen omiljeni poklon. Vapila za saznanjima iz istorije i tradicije, pisala o ratovima i tragedijama ali i ljudskim ranama i patnjama. O životu.

Kako Milica kaže, nesreće joj je uzela djetinjstvo i mladost a sreća donijela nešto što se nikada ne može zaboraviti, njene pjesmu i njenu umjetnost. Školu, cestu i kola, vidjela je tek u 36. godini života, no nije samo pisala i umovala, radila je sve kućne poslove i ženske i muške. Nizala je duvan, sastavljala rasađene sjekire, heklala, vezla, od kože, opute i špaga pravila opanke, pravila gozbu za kosce, topila maslo, pravila skorup i sir, dočekivala goste. Nikada fizička snaga koju nije imala nije mogla poraziti ono što je njen um mogao. Zato je bila i domaćica i planinka i pjesnikinja. Svojom pjesmom branila čast i slobodu, bila zadužena za svijeću na ognjištu, za toplinu koja okuplja.

Skuplja joj je njena knjiga „Dinastija kuće Petrovića“, no da ima pet sinova. Draža joj je „Ne pustite slavu zaboravu“, no da joj je gospod vratio zdravlje. Njene su knjige njen život.

Prvi put nakon 45 godina iz Banjana odlazi i dolazi u Nikšić. Sa sobom je ponijela knjige, kasete, bisere i ognjište iz Prigradine sa stolovačom na kojoj su se stotinama godinama smjenjivali oni koji su pričali istoriju. Gdje još ima, jedna kuća četiri vojvode da dava, jedna kuća četiri serdara da dava, iz jedne kuće sedam da padne na bojište, kaže Milica za koju veće ljepote od Manastira u Petrovićima i Biljarde na Cetinju nema. Srce od te ljepote hoće da stane. Opjevala je svih devet ćerki Kralja Nikole, serdare banjske, plakala dok je pisala o rudarima Aleksinačkim.

Obišle su njene pjesme uz strune gusala cijeli svijet, i tamo u dalekom čuvaju sjećanja od zaborava. A cijeli svijet može se kaže Milica sagledati sa ognjišta iz Prigradine ili velikog Cetinja gdje je svaki kamen i svaki pedalj zemlje istorija vrijedna divljenja.

Tu se rodio i umro najveći od svih pjesnika, Petar II Petrović Njegoš čija Luča Mikrokozma i Gorski vijenac bijahu Milicina biblija i čija slika krasi njen dom danas.

U ulici Dragice Pravice u Nikšiću, živi Milica Mićović. Ovdje u skromnom domu zajedno sa njom žive knjige, biseri i uspomene, sve što je ikada voljela. Duševna hrana za 92 godine života koji je ispunila onako kako je sama htjela.

Danas osim svoje sestričine i njene djece, osim svoje Nade koja o njoj brine dugi niz godina Milica nema nikog. Ali je srećna, jer kako kaže, ima više od mnogih. Ostaće njene knjige da pričaju priču, da sačuvaju i Milicu i Prigradinu i Banjane.

Milicu će čuvati i njena sestrična Mila koja kako kaže kao mala često nije znala koja od tri žene je zapravo rodila, da li njena majka, njena baba ili tetka. Bio je to njen trojac, njene domaćice koje su mirisale na priganice sa šećerom, na pite od sira i pokošene livade za koje su za mobu pripremale svoje djakonije.

Nije ženska nadmoć ležala samo u rađanju sinova, nisu samo majke junaka bile junakinje i poštovale se kao boginje. Milica je bila a i danas je čovjek žena, junakinja svog vremena čija je krila zamijenio um. Čiji je fizički hendikep nadomjestio stvaralački duh i neiscrpna energija života. Bistrina naše devedeset dvogodišnje starice je nasleđe koje smo obavezni da sačuvamo.

Ovo je priča o ženi, domaćici, planinki i pjesnikinji, poslednjoj epskoj heroini Nikšića i Crne Gore.

Izvor: gradkulture.me