Nikšićke sestre Bronte

Najstarija, Marija, bila je za mlađu Radojku i najmlađu Tijanu, ono što bi danas nazvali influenserom, pa ih je držeći čvrstim sestrinskim stiskom povukla za ruku i uvukla među redove, među korice, među naslove knjiga koje su čitale, sve dok i same nijesu počele da stvaraju i zapisuju. Sve tri imaju objavljene knjige, a uz to Marija sa svojih tridesetsedam godina je doktor pedagogije, dvadesetšestogodišnja Radojka je profesorica književnosti, dok dvadesetčetvorogodišnja Tijana je apsolvent psihologije.

Rasle su tri lijepe sestre, uz dva brata u toplini seoskog doma u Petrovićima, gdje su naučile prva slova, koja su kasnije pretvorila u poeziju. Kažu da su dar za pisanjem naslijedile od pokojnog oca Živka, koji je bio učitelj  i koji je takođe pisao, ali nikada nije objavljivao. Marija se prisjetila svojih prvih godina života koje je provela u seoskoj školi na Malinskom, u malom učiteljskom stanu, koji se činio tako veliki, a opet je i bio dovoljno komotan jer bi se u njemu cijelo selo okupilo da gledaju seriju "Đekna" pošto su jedini imali televizor. Sa osmijehom, koji rijetko skida sa lica, reče: "Tata mi je četiri godine bio učitelj i nikada kod njega nijesam imala sve petice, iako sam kasnije završila fakultet sa svim desetkama. Kad god bi otac ušao u prostoriju morale bi uzeti knjigu u ruke, morale smo da čitamo ili nešto da radimo kada ne čitamo. Tako nam je usadio tu ljubav prema knjigama."

Kada su naučile slova počele su rano da pišu neke svoje neobjavljene pjesme, pa sve do onih koje su našle mjesto među koricama zbirke pjesama. Marija je prva upisala gimnaziju u Nikšiću i utabala stazu za mlađe sestre. Sve tri su članice književnog kluba "Poenta poetika". Radojka, pored poezije, piše aforizme i već ima u pripremi drugu knjigu. Dobitnica je nagrade "Mladi tipar" za aforizme i za satiričnu pjesmu. Ona kaže: "Stvarno nije sve u inspiraciji, na svakoj pjesmi treba rad da bi se dovela do nekog savršenstva, ako savršenstvo uopšte postoji."

Tijana, najmlađa i najsvestranija, oprobala se i u prozi. Dobitnica je prve, druge i treće nagrade u besjedništvu, dok njena zbirka pjesama "Nevoljena" je prvonagrađena na konkursu "Zenit"  za neafirmisane stvaraoce. Tijana kaže: "Poezija daje mogućnost da na jedan unikatan način, pomoću brojnih stilskih sredstava, prikažete različite teme, a time pokrenete svijest samog čitaoca. Poezija koju pišem je najčešće u slobodnom stihu. Teme se tiču samog čovjeka, njegovog postojanja, vrijednosti, onih pravih, koje u poslednje vrijeme smo skloni da prepustimo zaboravu. Kroz nju pokušavam uputiti kritiku, odnosno izraziti nezadovojstvo na brojne anomalije našeg društva."

Marija priznaje da joj je od svih osvojenih nagrada najdraža prva koju je dobila u dječijem časopisu "Kolo". Ona je pokrenula u njoj svijet stvaranja jer obožava da piše, kako poeziju, tako i naučne radove. U Prvoj srednjoj stručnoj školi obavlja posao pedagoga, na univerizitetu "Mediteran" drži predavanja i kaže da je mnogo ispunjavaju kao i rad sa djecom, kojoj želi da pomogne jer joj je saosjećajnost nešto što nosi u sebi, a čemu je naučila baka Olga. Još kao dijete je poželjela da postane doktor nauka. Ta želja joj se ove godine i ostvarila, ali je morala da prođe trnovit put do njenog ostvarenja.

Prisjetila se svojih studenskih dana, kada je diplomirala sa prosjekom deset i dobila nagadu za najboljeg studenta od opštine, ali ne i zaposlenje: "Sjećam se dobro dana kada sam išla korzom plačući jer nemam posao i tako idem, plačem i jedem burek, prolazim pored "Fontane" i vidim natpis na vratima da traže radnicu. Moje prvo zaposlenje bilo je u poslastičarnici i tada su mi moje kolege i gazda rekli da ne brinem, da ću uspijeti i da će oni sa ponosom jednog dana govoriti da sam nekada radila kod njih."

Ove tri lijepe dame,pored ljepote, vedrine i šarma kojim zrače su naučene i onim pravim ljudskim vrijednostima. Umiju da budu sređene i otmene, da uzmu olovku da napišu aforizam ili stih, ali isto tako umiju da uzmu grabulje da plaste, trijebe ili motiku da okopavaju baštu. Vikendom obavljaju sve seoske poslove i pomažu majki Biserki oko kuće, štale i bašte.

Jedna od sestara Bronte je zapisala: "Ljudi povučeni u sebe često osjećaju jaču potrebu da iskažu šta im leži na srcu od onih koji bez ustezanja izlivaju svoja osjećanja."

Kažu da pjesnici ne pišu na papiru, već da na njemu krvare. Sestre Draganić će napisati još puno lijepih stihova i doživjeti srećniju životnu sudbinu od slavnih književnica, ali njihova povezanost i sestrinska ljubav je najljepša moguća poezija.