Informacije o vremenu su trenutno nedostupne.

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Nikšićanka najbolji strani student na Vojnoj akademiji u Italiji

nn
Antonio Arcaro
  • Autor onogost.me
  • 21.01.2020. u 07:15

Odavno je iza nas vrijeme kada se vojska i vojni poziv vezao isključivo za jači pol. Sve je više djevojaka u uniformi, a svoj profesionalni put za oružje, maslinastozelenu boju i vojničke čizme vezala je i naša sugrađanka Anđela Đurđić.

Još kada je bila djevojčica moglo se pretpostaviti da će njeno opredijeljenje biti neki “muški” posao, a samo jedna posjeta vojnoj kasarni bila je dovoljna da odluka bude i definitivna. Nakon završene gimnazije, Anđela je školovanje nastavila na Vojnoj akademiji u Modeni, gdje je mlada Nikšićanka dobila priznanje za najboljeg internacionalnog studenta, što je i potvrdilo ispravnost njene odluke.

“Od malena sam htjela da upišem vojnu ili policijsku akademiju. Barbike i modne revije nisu me mnogo privlačile, više sam voljela igru sa društvom, rukomet ili fudbal. Vrlo često se našalim i kažem da sam možda previše kriminalističkih serija gledala, ali je to nešto što me je oduvijek privlačilo, borilačke vještine, disciplina, trening, rad i red. Takođe, boravak u kasarni u Danilovgradu, tokom takmičenja ‘Sigurna budućnost” mi je bio potvrda da odlučim da se prijavim na oglas Ministarstva odbrane”, ističe Anđela u razgovoru za portal Onogošt.

Izboru da u Italiji upiše akademiju “kumovala” je želja da nauči još jedan strani jezik, a Anđela je uspjela “preskočiti” brojne prepreke da bi se našla u društvu odabranih, gdje je trenutno jedina Crnogorka. 

“Konkurs za inostrane akademije je bio postavljen na sajtu Ministarstva odbrane, izbor je bio između Italije, Hrvatske i Makedonije u tom periodu. Presudna odluka za Italiju je bio jezik, jer ovim putem usavršavam još jedan pored ostala četiri jezika koje znam govoriti. Tokom procesa odabira imali smo provjeru zdravstvene, psihološke i fizičke sposobnosti, testiranje iz engleskog jezika, bezbjednosnu provjeru i intervju sa komisijom. Trenutno sam jedina Crnogorka na Akademiji u Modeni. Poslije dvije godine u Modeni obrazovanje nastavljam u Torinu, gdje se sada nalazi kolega Danilo Lalić”, navodi Anđela.

Kao i svaki drugi, tako je i njen početak bio težak, kada je sa 18 godina morala otići iz svoje zemlje, daleko od porodice i prijatelja.

“Znajući da me svi oni čekaju, da poštuju moj san da postanem uzoran vojnik i da su mi podrška, nisam se pokajala zbog donesene odluke. Početak je uvijek najteži, ali se čovjek prilagodi i navikne na nove uslove, pogotovo ako se bavi onim što voli”, ističe naša sagovornica.

Kada se kaže vojska, odmah se pomisli na strogu disciplinu, što je slučaj i na Akademiji u Modeni, naročito na prvoj godini.

“Na prvoj godini je jako malo slobodnog vremena. Od buđenja u 6.30h do odlaska na spavanje posle 23h je mnogo aktivnosti. Jutarnja smotra, univerzitetska predavanja do 18h, nakon čega nas često čekaju vojna predavanja, terenska obuka, poligoni i drugo, gdje se, uglavnom, sve radi u grupi, sa vodom ili četom, eventualno bataljonom. Na drugoj godini je više vremena za učenje, i više vremena za individualno treniranje”, ističe ona.

Prema sopstvenom priznanju Anđeli nije bilo teško da se adaptira na drugu sredinu, državu, kulturu i običaje, a uspjela je i da uspostavi dobar odnos sa kolegama iz raznih krajeva svijeta.

“Iako se razlikujemo, imamo dosta sličnosti. Prilagodljiva sam osoba, ne pada mi gotovo ništa teško, tako da sam se i adaptirala brzo. Kolege, ali i nadređeni često znaju da se našale i kažu da me smatraju Italijankom, na čemu im se zahvalim i vrlo brzo stavim do znanja da sam ja ipak ponosna Crnogorka. Na akademiji su i kolege iz Saudijske Arabije, Kameruna, Burkina Faso, Nigerije, Albanije, Bosne i Hercegovine, Kolumbije, sa kojima sam uspostavila jako lijep odnos”, navodi mlada Nikšićanka.

I pored napornog rada i čelične discipline, nijednom se nije pokajala što je obukla uniformu, iz dana u dan je sve više sigurna da je odabrala pravi poziv, a nagrada joj je samo vjetar u leđa.

 “Što se tiče moje odluke da postanem vojnik, nikad je nisam dovela u pitanje, čak ni nakon najtežih vježbi, iskušenja ili pritiska od strane nadređenih, što je sve dio vojne obuke i obrazovnog procesa. Znači mi najviše zbog toga jer sam ja na akademiji predstavnik svoje zemlje, i nagrada mi je, prvenstveno, potvrda da svoju zemlju predstavljam na najbolji način i u najboljem svjetlu, i sigurno kao jedan veliki podstrek za dalje.”

Iako je tek na drugoj godini studija, u planu joj je da se nakon završetka školovanja vrati u svoju zemlju.

“Po završetku petogodišnjih studija, vraćam se u Crnu Goru gdje me čeka dužnost komandira voda, mada je još rano da bi se znali detalji. Idem korak po korak, prvo osnovne studije da završim, pa da počnem da radim u Vojsci Crne Gore gdje ću primjenjivati stečena znanja”, zaključuje na kraju razgovora Anđela.

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

Pucketa vatra u peći, na starom kredencu zvučno bije još stariji sat, umočene četkice kao da spremno čekaju da se izliju iz duše slikara koji živi u svom ateljeu kao u atomskom skloništu. Zaštićen od ružnih stvari stvara ljepši svijet i jednim potezom kista zaranja u uspomene, šeta korzom, buca farmerice na limu ispred starog pozorišta, čuva ovce kao i svoje i tuđe uspomene jer tako okačene o zid one ožive.
Kažu da je pisanje slično fotografisanju, samo što se ne fotografiše osoba već misli. On je dugo pravio fotografije kroz objektiv fotoaparata i stvarao svoju crno-bijelu dugu, kako je nazvao svoju prvu izložbu, a onda je uporedo zakoračio u crno-bijeli svijet pisanja gdje je crna slova stavljao na bijeli papir i tako stvorio kratke šarenolike priče duginih boja koje je sam nazvao - crtice iz života.
U jednom seocetu u Engleskoj u svom magičnom svijetu knjiga živjele su tri sestre Bronte. Mnogo godina kasnije u jednom drugom seocetu, zvanom Petrovići, rođene su tri sestre Draganić, tri poetese, koje su s velikim razlogom prozvane nikšićkim sestrama Bronte.