Informacije o vremenu su trenutno nedostupne.

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Ruke Ljilje Živković oživljavaju dječje crtane junake

55485143_662862624132452_8896308413248569344_n
Privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 15.04.2019. u 06:49

Vješte ruke Nikšićanke Ljilje Živković uspjele su da vlastiti hobi i ljubav iz djetinjstva pretoče u jednako zanimljiv i neobičan posao. Pletene igračke za djecu, koje pravi ova diplomirana pravnica, postale su prepoznatljive kreacije koje su veoma tražene.

U njenom kreativnom kutku u gradu pod Trebjesom, pomoću igle i konca oživljavaju omiljeni dječji junaci, kao i drugi likovi, razne životinje, komadi odjeće za djecu.

Ljilja kaže da je tehniku heklanja i pletenja savladala kao djevojčica uz majku, a ideja da počne intezivnije da se bavi ovom potekla je iz viška slobodnog vremena.

„Počela sam da se bavim ovim prije nekih sedam godina iz razloga što sam imala višak vremena. Pored poslova u firmi imala sam dosta slobodnog vremena i počela sam da pletem za svoju djecu. Prvo sam plela kape i rukavice i to je krenulo malo šire, pa sam počela malo intezivnije da se bavim tim. Sa kapa i rukavica sam prešla na džempere i toliko se bilo nakupilo da sam odlučila da izađem na tržište“, objašnjava Ljlja za naš portal, koja je zaposlena u porodičnoj firmi za proizvodnju namještaja od drveta po narudžbi.

Ističe da danas najviše uživa dok plete za najmlađe, a ono po čemu je prepoznatljiva su starke za bebe i to je poklon za mališane za koji se danas sve više odlučuju.

„Danas najviše pravim igračke za djecu. Djeca su mi najveća inspiracija i taj kolorit boja koje upotrebljavam za djecu me najviše privlači, najviše volim to da radim. U početku je najviše bilo za djecu i odrasle, sad samo za djecu. Najviše sam prepoznatljiva po bebi starkama. Bila sam među prvima u Crnoj Gori koja je počela da radi starke“, priča Ljilja, koja je jedna od devet članica prvog ženskog klastera domaće radinosti „Riznica“.

Izrada jedne igračke zahtjeva dosta rada i posvećenosti. Kako objašnjava Ljilja, jednom proizvodu posveti jedan dan, mada komplikovanije igračke radi i po nekoliko dana, jer se svaki dio igračke sastavlja ručno baš kao što se nekad pravilo.

Ističe da se ručni rad danas cijeni sve više, o čemu svjedoče brojni oduševljeni prolaznici pored Robne kuće „Nikšićanka“, gdje Ljilja svakodnevno izlaže svoje proizvode.

„U jednom periodu pleteno uopšte nije bilo toliko zastupljeno, sve je bilo trikotaža. Poslednjih godina pleteno se na velika vrata vratilo. Danas se jako cijeni i narod je oduševljen ovim. Svakodnevno me prolaznici pitaju ko je ovo radio, žele da pogledaju, dodirnu proizvode“, priča ova kreativna Nikšićanka.

Ljilja ističe da je čest učesnik na svim sajmovima širom Crne Gore, gdje ljudi iz drugih gradova imaju priliku  da vidje njene neobične igračke, a najmiliji posjetioci na njenim štandovima su djeca i ne krije da nerijetko pokloni igračke njihovih omiljenih crtanih junaka.

Poznatu krilaticu da je “pletenje joga za mozak” Ljilja nije mogla da nam potvrdi, ali ne krije da uživa u onome što radi.

 „Ja dok pletem slušam muziku ili gledam neke emisije koje me zanimaju, uvijek nešto slušam. Vjerovatno i jedno i drugo čine da se u tom trenutku osjećam fino. Najbitnije je raditi ono što se voli. Ja volim ovo da radim, uživam u ovome i nije mi teško, kada se nešto voli  to je onda lijek za dušu“, kroz osmijeh priča Ljilja.

Marija Goranović

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

Upletene pletenice vire ispod crne marame, koja kao da uokviruje njen široki osmijeh. Crna bluza, suknja, buce i opasana cvijetna traveza krase poslednju pravu planinku, čuvenu tužilicu od osamdesetšest ljeta, na čijem licu su se urezale bore kao duboki kanjoni, niz koje su tekle rijeke suza za sinom kojeg joj je planina uzela, iako njome još ponosito gazi.
Jesen je vrijeme kada u Župi pomodre šljive, zamirišu džemovi i potekne čuvena župska šljiva. Jedne jeseni prije trideset godina, ne vidjevši crnu kantu punu tropa u mračnoj seoskoj noći, padoh na kamen i slomih ruku. Đed i otac su pogledali iskrivljenu ruku i rekli odlučno: ,,Vodimo je kod Mrkoja da je dlaži.”