Dekupaž Katarine Bakoč: Ručna izrada je uvijek na cijeni

Ambiciozna Nikšićanka odnedavno pravi i takozvane “slatke poklone” – čokoladice sa omotom po želji mušterije.

“Dekupažom sam se počela baviti prije nekoliko godina. Moja majka, kojoj je to hobi, uvukla me je u taj šareni svijet koji sam nastavila kreirati sama. Dekupaž sam izabrala iz razloga što za mene predstavlja uživanje i odmor istovremeno, otkrivajući  moju unutrašnju kreativnost. Osim toga, redovno mi padne i kao sjajna antistres terapija”, počinje priču ova kreativna djevojka. Kaže da je ta stara i u posljednje vrijeme sve popularnija tehnika itekako raznovrsna.

Međutim, kao učenje, nije toliko teška, dodaje Bakoč.

“Doduše teško je ostaviti pečat u društvu u kom se dekupaž vratio na velika vrata, jer se u posljednje vrijeme mnogo žena bavi ovom vrstom ukrašavanja. Sva ljepota je u tome da nijedan predmet nije isti, a unikatnost i ručni rad su traženi uvijek”, pojašnjava ona.

Unikatni radovi danas krase domove njenih prijatelja i brojnih Nikšićana, i prepoznatljivi su u gradu pod Trebjesom. Takvi predmeti uvijek su simpatičan poklon, primjenjiv gotovo za sve prilike, od rođendana do vjenčanja.

“Zbog mnogobrojnih obaveza koje imam, sad već i kao majka, nijesam u mogućnosti svakog dana da provodim previše vremena u svojoj maloj kućnoj radionici. Ali, onda kad ne stvaram, gledam da odvojim vrijeme da usavršavam nove tehnike”, ističe ona.

Prema njenim riječima, obzirom da se dekupaž može raditi na drvetu, staklu, keramici, plastici, ili tkanini izbor predmeta koje ukrašava je neograničen. Pored toga, koristi materijale kao što su konzerve i kanap kako bi pravila lustere i svijećnjake. Odnedavno su tu i “slatki pokloni”, a ono što je posebno zanimljivo jeste da omot čokoladica može izgledati baš onako kako mušterija zamisli.

Omote radi sa prijateljem Dimitrjom Pejovićem, a sami su zaduženi za dizajn i štampu. Kao u svakom poslu, ulaganja počinju da se povećavaju sa širenjem interesovanja. 

“Kada čovjek radi iz ljubavi i ličnog zadovoljstva, ishod je jasan. No, kada hobi prerasta u posao ulaganja se znatno povećavaju, a ko ima sreću – uspije da mu se isplati. U startu nailazimo na prepreku, što potrebne materijale moramo većinom nabavljati iz drugih gradova, ponekad čak i iz inostranstva”, objašnjava Katarina.

Na pitanje da li može da proda svoje radove, kaže da je prvenstveno zadovoljna kako njeni sugrađani gledaju na njene i slične radove, i na njihovu zainteresovanost za ručni rad uopšte.

“Mogu se pohvaliti da su neki od mojih radova otišli čak u Kostariku, Izrael i Majami. No, moja želja je opet da olakšam prodaju tako što bi otvorili radnju gdje će ljudi svakodnevno moći da dođu i pogledaju moje i radove nekih talentovanih drugara i sugrađana”, zaključuje Katarina.