Zaboravljenim stazama: Grahovac

Kamen po kamen, ruka ruci, zidan je spomenik mrkim vucima, hrabrim Crnogorcima, koji su  jednog krvavog Spasovdana dali živote za čast i slobodu Gore Crne. Smještena međ’ borove, na samoj ivici stijene, gdje je čuva planina Orao, a veliča pogled na Grahovsko jezero u podnožju, ova crkva je predivno mjesto za počinak, kako za žive, tako i za mrtve.

Toga toplog decembarskog dana, počinusmo na zidiću kraj crkve, zagledane u plavetnilo planina u daljini  koje kriju more. Možda se tom  veličanstvenom pogledu divio i Husein paša, koji se maja 1858. godine ulogorio na tom mjestu.  Naši hrabri preci ne dozvoliše da se tu gradi džamija, nego crkva. Nakon boja, prvi koji je stigao do pašinog šatora i pob'o crnogorski barjak da se vije , bješe Sava Tomov Milović. Čuvši za taj podvig, kralj Nikola je nakon izgradnje crkve, dozvolio da se veliki čovjek i junak, sahrani pred njenim vratima.

Zaškriplje kapija kada je zatvorismo, pokupismo koju šišarku za uspomenu i krenusmo u dalje istraživanje Grahovca. Nakon što popismo domaći sok od malina kod prijatne teta Jovanke, ona nam pokaza poljanu gdje se odigrala sama bitka.

Dok koračasmo tom livadom, zamišljasmo polje po kojem je cvjetao maslačak, koji je zalijevao krvlju cvijet crnogorske mladosti. Činilo nam se da čujemo sudar čelika sablji, jauk ranjenika i gruvanje topova sa Omutića.

Nakon toga kratkog, ali burnog putovanja u prošlost, vratismo se sadašnjici sela, čije prostrane livade kriju ne samo tragove istorije, već i brojne podzemne vode, koje napajaju Grahovsko jezero. Borići se sujetno prsiše svojim zelenilom kroz goluždrave šumarke koji strpljivo čekaju proljeće da ih zasjene.U kući Iva Milovića , njegov sin nam održa čas istorije o Grahovcu, dok komšija Gojko, nakon 5,6 čašica rakije pokuša da izbroji broj sadašnjih stanovnika sela. Dođe do vrlo nepouzdanog broja 25. Kažu da u trećini kuća više niko ne živi.

Sa tugom nam svi pričahu o školi, do koje nam pokaza put simpatični starac Đoka Milović. On i njegova supruga besjediše o vremenima kada je bila puna đaka. To je bilo doba kada je selo bilo živo i mlado, dok se danas oslanja na nejaka pleća starih, koji su sve bliži počinku kraj crkve Svetog Spasa.  Prvi učitelj škole bješe Ilija Milović, po kojem Lovačko društvo nosi ime, dok škola nosi ime Pavla Kovačevića. Nju su sa mukom izgradili složni seljani, koji su prodali šumu u Bijeloj gori, da bi stvorili mali rasadnik znanja u šumici na Osječenici.

Novi put je napravio usijek i prekinuo stazu kojom je više od 80 godina odlijegao smijeh đaka. Nekako izokola, priđosmo toj lijepoj kamenoj školici u čijim se oknima ogledao zalazak decembarskog sunca. Njene klupe više niko ne grije, a prođe punih 13 godina otkada je  poslednji put odzvonilo školsko zvono. Krov je propao od miniranja, dok vlaga polako proždire njene podove.

Prvi mrak nas opomenu, umjesto zvonca, da je naš čas istorije i geografije gotov. Završismo putovanje kroz selo zbog kojeg je zapisano u našim srcima ono čuveno: ,,Postojaće Crna Gora dok je sunca i dok je Grahovca!”

       Ana Dragićević i Jovanka Komnenić