Njegov san je da svijet ostavi u boljem stanju od onog u kojem ga je zatekao

Nikšićanin Slobodan Bogdanović profesor gitare u Muzičkoj školi “Dara Čokorilo” više od 20 godina se druži sa gitarom, i što je važnije, ima svoj cilj i san.

“Uvijek je nezgodno pričati o sebi, ali ono što bih istakao kao svoju glavnu pokretačku snagu je ljubav i vjera prema životu, ljepoti i stvaralaštvu, a možda kao dominantne osobine istrajnost, pasioniranost i strpljivost. Radije ne bih sebe pretjerano objašnjavao, ljudi vas svakako doživljavaju i shvataju spram svojih nivoa percepcije i svijesti, i svako zapazi nešto posve drugaćije. Mogu jedino reći kako sebe doživljavam i čemu težim, a to je da svakog dana budem bolja osoba od one koja sam bio juče”, kaže Slobodan u razgovoru za CdM.

Njegova ljubav prema muzici potiče jos od dječijih dana, kada je kao dijete od igre pravio i improvizovao razne “instrumente”, i zabavljao drugare.

“Smatram da je muzikalnost, kao i svi talenti, samo dar od Boga i jako sam zahvalan što imam priliku da svoju profesiju razvijam baš u tom pravcu. Za mene, zapravo, muzika nije samo profesija i posao, već nacin na koji živim kreativnost i ljepotu, a nadasve duševno zadovoljstvo”.

Kako kaže, ljubav prema gitari se javila spontano, suptilno i neočekivano kako to uostalom i biva sa svim stvarima koje kasnije izdvajamo kao najljepše u životu.

“Ta ljubav je plamsala i vremenom bivala sve jača i intenzivnija. Izdvojio bih tri bitna momenta koji su opredijelili moje srce baš za nju, da bude moj pratilac na čitavom muzičkom i životnom putu.

Momenat treći:

Kako u to vrijeme nije bilo You Tube-a jedini način da čujete neko specifično izvođenje je bio putem audio kaseta. Imali smo sreću da je loklani prodavač posjedovao istančan muzicki ukus te su se u njegovoj radnji našla, pored ostalih, i snimljena djela klasične i flamenko gitare. Prve kasete koje sam kupio “po pola” sa svojim drugom, sjećam se, bila su djela velikana gitare Paka de Lusije i barokne kompozicije za klasičnu gitaru u izvođenju Marte Masters. Oni su mi prvi otkrili čudesan i nov muzički svijet, u kojem gitara caruje , a koji sam istog trena odlučio temeljno da istražim”, dodaje Slobodan.

Momenat prvi:

Gitara je u našoj kući bila prisutna mnogo prije nego što sam ja krenuo u muzičku školu. Naime, moj stariji brat je takođe išao na časove gitare i često se sa svojim društvom okupljao kod nas svirajući. Posmatrajući njih poželio sam i ja da sviram, a kada su mi dozvolili zaljubio sam se u nju na prvi dodir. Ubrzo, svirajući prve melodije koje sam naučio upravo od brata u meni se javila još jedna želja, želja da ga nadmašim u sviranju. Kada bi mi polazilo za rukom bio sam najsrećniji i to su bile moje prve i najvažnije pobjede. Kasnije, kada sam nastavio dalje muzičko obrazovanje, on, moja “ljuta konkurencija” postao je moja najveća podrška na cijelom muzičkom i životnom putu.

Momenat drugi:

Veoma je bila bitna i uloga prvog profesora Rajka Simunovića koji mi je iz čistog srca prenosio i predavao ljubav prema muzici. Upravo ta njegova osobina da kod djece podstiče razvoj muzičkog bića, i meni je dala krila, a u krajnjem me usmjerila na pravi muzički kurs sa kojeg nikada nisam skrenuo.

Najznačajnije ličnosti iz istorije muzike koje su ga nadahnule bile su Bah i Rahmanjinov. Kako postoje aranžirana Bahova djela za gitaru, posebno zadovoljstvo mu je predstavljalo učenje i izvođenje tih kompozicija, koje na prvo slušanje i ne djeluju toliko privlačno, ali svoju punu ljepotu otkrivaju onom ko ih, strpljivo svirajući, iznova doživljava.

“Kako je u srednjoj muzičkoj školi bilo mnogo domaćih zadataka, nisam želio da ih radim u tišini. Trebala mi je muzika koja podstiče kreativnost pa sam tako provodio brojna popodneva pišući zadatke i slušajući klavirske koncerte Rahmanjinova u izvođenju Horovica. Mogu reći da me je upravo to slušanje i izvođenje muzike van originalnog gitarskog opusa suštinski izgradilo”, kaže Bogdanović.

Bavljenje muzikom definitivno je uticalo na oblikovanje njega kao ličnosti i jačanje njegove kreativne moći, ali i obratno.

“Svako moje sazrijevanje i oslobađanje utiče na moj muzički izraz. Kada sviram i nastupam, osjećam se kao jedno s apsolutnom muzikom, univerzumom. Osjećam se kao kanal kroz koji teče beskrajna ljubav i inspiracija, koja izvire u samom instrumentu, a izliva se na publiku. U tom slučaju, ja se nalazim u samom središtu te čudesne energije”, objašnjava nam Slobodan.

Tehnika je okosnica stvari, nema kvalitetnog sviranja bez dobre tehnike. Međutim, tehnika nije sve, ono što čini razliku između dobrog i manje dobrog muzičara je njegova strast i energija.

“Ljudi umiju to da prepoznaju, a prepoznavanje se ne vidi očima već osjeća dušom. Sa tim greške nema, dušu ne možete prevariti, ona dobro zna šta joj prija i šta je iskreno, ostalo je samo forma i sviranje po zakonima. Ja svoje đake učim upravo tome, i tu sam za njih prvenstveno kao pedagog, da razumijem njihove osjećaje i želje, i da im pomognem da nađu svoj put, izgrade svoj osjećaj i stil, da se ne upoređuju s drugima jer, su oni kao takvi jedinstveni i trebaju to da njeguju, razvijaju i u tome ustraju. Uvijek očekujem najbolje, ta moja očekivanja proističu iz mojih vjerovanja, a u formuli stvaranja ništa nije snažnije od toga”, smatra on.

Slobodan je trenutno predavač znanja i umjetnik koji svojim djelovanjem utiče na promjenu sredine u kojoj se nalazi.

“U budućnosti vidim sebe kao nekog ko ulaže sve svoje moći u isto to, tj. da svijet ostavi u boljem stanju od onog u kojem ga je zatekao. Svakodnevnu snagu svakako da crpim iz tog plemenitog cilja kojem težim”, otkriva na Slobodan.

“Muziku i to što sviraš razumiješ u manjoj ili većoj mjeri od samog početka bavljenja njome. Istina, za vrijeme školovanja, osnovnog, srednjeg i akademskog uvijek si pod budnim okom mentora koji su tu da ti ukažu na pravi put i zajedno sa tobom dođu do nekih ciljeva. Međutim, kada se taj period završi dalje ideš sam, a sve one vještine koje si stekao tada sublimiraš i projektuješ u svoj izraz. U krajnjem za tebe više ne postoji ocjena ili bilo kakvo ograničenje (bar ne od strane profesora ) već samo tvoj iskreni doživljaj da li si uradio pravu stvar na sceni. Taj momenat nezavisnosti i slobode u kreiranju izraza kada se usaglasi sa onim što je publika osjetila kroz tvoju interpretaciju je neprocjenjiv. Za mene je upravo to nesumnjiva potvrda da činim pravu stvar i nastavim dalje na isti način biti originalan i slobodan”, zaključuje Bogdanović.